U Breškama kod Tuzle u nedjelju navečer je započela 26.Međunarodna likovna kolonija koja je okupila desetak umjetnika iz BiH i regije. Organizator kolonije je Hrvatsko kulturno društvo „ Napredak“ Tuzla.
Šta su danas uopšte likovne kolonije i koliko su korisne umjetnicima?
„ Po nekom običaju, kolonije se dešavaju u prekrasnom ambijentu i to je popraćeno izvanrednim družnjem umjetnika, domaćina, organizatora, razmjenom iskustava, otvaranjem nekih novih prostora za izlaganje i slično“- pojašnjava nam Dejan Pranjković, akademski kipar iz Travnika koji je prvi put na koloniji Breške.
Prvi je došla i grupa umjetnica iz Beograda, a među njima i Milena Maksimović Kovačević, slobodna umjetnica.
„ Uvijek je lijepo promijeniti ambijent, upoznati nove ljude. Uvijek se radi nešto drugačije kada se izađe iz svog prostora“- ističe ona.
Za akademskog kipara Alena Džindu iz Visokog, profesora istorije umjetnosti, ova vrsta umjetničkih susreta, korisna je iz više razloga.
„ Kolonije su nama jedna vrsta edukacije, seminara, simpozija jer upoznajemo sa kolegama, razmjenjujemo iskustva. Vidimo stilove, tehnike, povezuje se u vezi nekih isložbi i nekih daljnjih kolonija i projekata“- smatra Džindo.
Džemail Silajdžić, također, umjetnik ali sa malo više staža od ostalih učesnika, kaže da ne ide često na kolonije, ali da mu se ova sviđa i da voli slikati u prirodi.
„ Kolonija je uvijek lijepo iskustvo. Mislim da je najbolje da sretnete ljude iz različitih krajeva, vidite šta oni rade, dogovarate se, pričate, a naposlijetku, iz toga uvijek nešto dođe novo. Ja lično na kolonijama uvijek završavam neke svoje radove iz ateljea i ponekada neku novu pejzažnu sliku i ovo je mjesto je odlično za to“- ističe on.
Uvriježeno je mišljenje da umjetnici teško opstaju, da je to nesiplativ posao, da tu nema hljeba. No, naši sagovornici ne misle tako. Svjesni su da se umjetnost ne cijeni, ali, ova profesija opstaje, iako često u kombinaciji sa drugim poslovima.
„ To je individualna stvar. Ja radim u školi, predajem istoriju umjetnosti i likovnu kulturu, a u slobodno vrijeme, radim svoje stvari. Škola mi pruža najviše mogućnosti zbog vremena, imam razumjevanja od direktora kada idem na kolonije i izložbe. Ovo što radim, prodam većinom vani. Ja sam skulptor i kod nas to nije na nekom nivou. Mislim da je čak da je ljudi ne poznaju dovoljno“- kazao je Džindo.
Umjetnici uglavnom moraju imati još neki posao, kaže nam Pranjković.
„ Ja možda mogu reći da u dobroj mjeri mogu zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe, ali uz posao koji radim u školi. Opet je to sve zahvaljujući dugom putu, napornom radu, itd. Ljudi koji se bave isključivo umjetnošću i od toga žive, vrlo teško da mogu ostvariti ono osnovno“- njegovo je mišljenje.
Slobodni umjetnici, također, individualno se snalaze i bore na sve načine da žive od svog rada.
„ Nije lako. U suštini, ko radi, može da se snađe. Nije lako, ali mi smo sami to birali“- iskreno kaže Dragana Pajković Dodig, slikarka iz Beograda.
Umjetnici egzistiraju kao i svi drugi ljudi, rade mnoge poslove za koje nisu ni sanjal da će raditi i oni su žrtva prokletstva, odnosno, svog talenta, smatra Silajdžić.
„ Istovremeno, Bog im je dao i taj neki motiv koji ih tjera da rade posao po vlastitu žrtvu. Oni ako hoće da rade lijepo, moraju žrtvovati sebe. Istorija je puna takvih primjera. Danas, u ovom komercijalno potrošačkom društvu da se umjetnost njeguje bez ikakvih kompromisa, to je ravno velikom podvigu. Ali ima nas koji njegujemo tu umjetničku crtu. Znam popriličan broj kolega koji ne prave kompromise, vole da kontinuirano rade ono što misle da treba. I tako umjetnost opstaje“- zaključuje ovaj slikar. On dodaje da je najveća tragedija što se umjetnost ili neko djelo određenih autora, vrednuje tek nakon što on umre ili se zaboravi. Umjetnost je kao religija, vjeruješ u to što radiš ili ne vjeruješ.A kada vjeruješ, nijedna žrtva nije teška, poručuje naš sagovornik i nastavlja kistom navlačiti boje i stvarati neko novo umjetničko djelo.
( Nataša Tadić)