Foto: Balans
Nedjelja je svanula onako kako Bog zapovijeda, sunce se proteže, a ja se pravim da hvatam njegov ritam. Prva stanica, Pumpa. Kupujem svoju dnevnu dozu trovanja, jer šta je bosansko jutro bez kafe i dima koji ti suptilno skraćuje život, ali produžuje živce?
Zatim, pravac Tuzla, srce vjere i naroda. Uskršnja misa, crkva dubke puna. Ima nešto u toj slici što ti popravi dan. Mir, neka tiha radost i lica koja te podsjećaju da nismo baš skroz otišli u helać. No, radna je nedjelja, kamera ne čeka.
Na terenu ekipa. Tu je Mirela, kolegica sa BHRT-a. Znate one kolegice što su vam više drugarice nego saradnici? E, to je ona. Vrijedna, ne staje, od Kluba Zmajevo srce do Centra za autizam, svuda je gdje treba ljudskosti. Iza nje stoji teška životna priča, ispisana borbom i upornošću kakvu ne viđaš često. Uprkos ratnoj tragediji, sama je izgradila sve, od fakulteta do poslova koji su se nizali jedan za drugim, bez ičije zaleđine. Danas stoji tamo gdje jeste, ne dugujući ništa političkim lešinarima i inim jebivjetrima, nego isključivo sebi.
Udala se za Haketa. Ljudi, treba biti k’o Hake. Uvijek vedar, nasmijan. Sretnemo se u Bingu jednom mjesečno, onako u prolazu između polica, i odmah ti popravi prosjek raspoloženja. Gledam ih, par k’o da ih je ista ruka crtala.
Tu je i Enko. Nekad smo dijelili preduzeće, danas samo puteve, ali se srećemo svaki dan. Enko je onaj tip čovjeka od kojeg te nikad neće zaboljeti glava. To je danas rijetka dijagnoza, ona za orden.
Kad se snimanje završi, trk do posla.
Vidim Amira. Sistem je doktor za kompjutere i elektrotehniku, ali mu je najbitnija titula “otac nekog novog Safeta Sušića”. Svi u to polažemo nade, jer ako Amir pravi djecu kao što sklapa računare i priloge, imat ćemo desetku za reprezentaciju barem narednih petnaest godina.
A onda, zaslužena pauza. Formula je jasna, srednja kafa, veliki ćevapi. Tuzla vrije. Izašlo je napolje sve što može hodati. Sunce je izmamilo i one kojima je do života, ali i one kojima baš i nije.
Na uglu, ulični svirač. Svira on, trudi se, nota ide za notom, ali posuda pred njim poluprazna. Tek pokoja marka, potanko, što bi se reklo. Čudna smo mi publika. Imamo za veliku s lukom, imamo za benzin i cigare, ali nam nekako svima postane tijesno u džepu kad čujemo tuđu pjesmu i vidimo tuđu muku. Možda nam nije do pjesme, a možda smo samo zaboravili da se sreća, baš kao i markica u onoj posudi, množi samo kad se dijeli.
Dok završavam ručak i gledam onaj poluprazni šešir na pločniku, shvatam da smo svi mi danas pomalo taj ulični svirač. Svi sviramo neku svoju pjesmu, nadajući se da će je neko čuti, razumjeti ili bar nagraditi osmijehom. Imamo mi sve, i kafu, i sunce, i Mirele i Enke koji su tu ako zatreba, ali nam nekad fali onaj sitni kusur ljudskosti u džepu.
Nedjelja prolazi, sunce polako skuplja svoje zrake, a Tuzla se sprema za novi krug. Možda sutra budemo pametniji. Možda sutra, dok budemo plaćali svoju dozu trovanja ili novi rezervoar, shvatimo da ona marka u tuđoj posudi ne kupuje pjesmu, nego obraz. Jer na kraju dana, kad se ugase kamere i sklope računari, ostaje samo ono što smo dali drugima. Sve ostalo je samo dim koji se, baš kao i onaj s početka priče, brzo raziđe.
Živjeli vi meni. I ne štedite na sitnišu, ni onom u novčaniku, ni onom u duši.
(V.M.)