Foto: Balans
Srijeda je, osmi april. Hefta se raspolovila baš k’o i moje raspoloženje, a sve zato što sam uspio prespavati debelih sat vremena. Znaš onaj osjećaj kad progledaš, vidiš sat, i u sekundi shvatiš da te svijet pretekao? Kasnim za životom, kasnim za sobom. U tom bunilu ide ona kafa s nogu, mitsko biće bh. svakodnevice. Popiješ je, a ne osjetiš je. Broji se da je ušla u sistem, ali duša i dalje spava negdje između jastuka i prvog sprata.
Prva stanica, Dan Roma. Kasnim tačno minut. A tamo me čeka Kahrović. Zvat ćemo ga tako, mada mu je ime sinonim za najduži staž i najkraći fitilj u kantonu. Čovjek je hronično negostoljubiv prema tuđem kašnjenju. Kod njega je sve vojnički, 9:45 znači 9:45, a ako nisi spreman, bolje da te nema. Kolegijalnost nula, nervoza level pro. Da se on pita, izjave bi se uzimale u stavu mirno.
Ipak, prizor popravlja dan. Pedeset i jedan učenik, romska mladost, dobili priznanja i stipendije od Ministarstva i „Evropskog puta Roma“. OŠ „Mejdan“ miriše na nadu, onu dječiju, čistu.
Prođe i to, a onda konačno, kafa. Ona prava. Ona za koju se nađe vremena, koja se ne pije na vrat na nos, nego se polako rastače po mislima.
Ali novinarstvo ne trpi mir. Novo snimanje, nova žurba. U prolazu sretnem Azru Delmanović Avdić. Bivša kolegica, ali ona prava, brza, spretna, s onom žicom za posao koju ili imaš ili nemaš. Uz to što smo bili kolege, bili smo i prijatelji. Nije to Fikreta rodila usput, nego maksuz, s onim urođenim instinktom da namiriše priču prije nego što se i dogodi. Gledam je i mislim, bila bi šteta da se povuče iz medija, da je pojede tišina izvan redakcije. Ali ljudi odlaze. Odlaze jer su fitilji poput Kahrovićevog predugi za sistem koji ne cijeni kičmu, nego poslušnost. Odlaze tamo gdje se cijeni britkost, a ne samo broj otkucanih redova.
A onda, onaj teži dio dana. Kolegi umrla nena. Idemo na dženazu, a ja se tu osjećam k’o riba na suhom. Ne volim ispraćaje, ne znam se ponašati kako dolikuje. Žao mi prijatelja, lomi ga, a i mene lomi sjećanje. Poznavao sam tu ženu. Sjedili smo kod njega na kafi, a nena Munira, otvara temu o kojoj se u „finim“ kućama šuti, seks u Zadruzi.
„Sine, do tri sam jutros gledala, pa šta je ono, samo jedni druge jašu“, reče Munira k’o iz topa. Ja bih još dodao, samo jaši, svi smo naši. Otišla je Munira, odnijela svoj humor i onaj iskreni, narodni pogled na ovaj naš cirkus.
Na dženazi sretnem Almu. Godinama je bila ime i prezime bh. novinarstva, pero koje siječe ljudske priče, napisala ih je desetine. Sad je van toga. Povukla se. Gledam je i miješaju se osjećaji, žao mi što mediji gube takve ljude, a drago mi zbog nje ako je konačno našla svoj mir tamo gdje nema srkleta, kolega nazor, rokova i kafa s nogu.
Srijeda se polako kotrlja kraju. Svijet me ipak nije skroz ostavio iza sebe, mada se i dalje trka s mojim raspoloženjem.
Poslijepodnevne vijesti se nižu. Čitam, osuđen Began Muhić na šest mjeseci zatvora. Presuda Beganu Muhiću, aktuelnom gradonačelniku Živinica i bivšem konzulu, šalje poruku da pravda dostiže i one na najvišim funkcijama, makar i sa zakašnjenjem. Iako je oslobođen za veći dio iznosa, osuda za sitno mešetarenje toplim obrocima i putnim troškovima odslikava poražavajuću realnost u kojoj se ugled države žrtvuje zbog prizemnih benefita. Na kraju ostaje gorak ukus jer, bez obzira na visinu kazne, mala para od pet i po hiljada maraka donosi veliku sramotu koja trajno kalja instituciju koju je predstavljao.
Dok SDA TK šalje pozive za tribinu u Klokotnici putem faksa, onako razmrljane, s mirisom devedesetih i nekom nostalgičnom dozom birokratskog mazohizma, čovjek se zapita šta je s ostalima? Ako su ovi najjači zapeli u eri termalnog papira, ovi manji bi pozive valjda trebali slati po golubovima pismonošama, uz nadu da pticu neće usput strefiti reuma.
A reuma je, baš kao i politika, nezaobilazna stanica kad prebaciš četrdesetu. Tad jutro više ne počinje kafom, nego dijagnozom, ako te ništa ne boli čim otvoriš oči, provjeriš puls da vidiš jesi li umro. Svratit ću do apoteke po dnevnu dozu opstanka, jer u ovim godinama tablete nisu hemija, nego pogonsko gorivo da izdržiš i loše vijesti i još lošije faksove.
Tako se srijeda, od onog paničnog skoka iz kreveta, polahko smirila u sivilu apotekarskih polica. Između dječije nade u OŠ Mejdan i Munirinog odlaska u legendu, stala je cijela jedna Bosna, ona što faksom priziva prošlost, dok joj sudovi mjere poštenje u markama toplog obroka.
Na kraju dana, kad se podvuče crta ispod svih rokova i dženaza, ostaje samo taj tupi osjećaj u koljenima i nada da će sutrašnja kafa, bar jednom, biti popijena u miru. Bez srkleta, bez kašnjenja i bez potrebe da puls provjeravam u uputstvu za lijekove. Na kraju, ostaje samo nada da će nas sutra dočekati kafa koja se ne pije s nogu i svijet koji nas neće preteći baš za onaj jedan faks ili onih šest mjeseci zakasnjele pravde.
(V.M.)