Foto: Balans
Utorak je, sedmi april. Sunce se jutros probudilo prije mene, ali džaba mu trud, u zraku se osjeti miris kafe iz prve današnje šoljice. Kafa od pola sata, pa žurba na posao i prvo snimanje.
Već u pola devet sam na lokaciji, tamo vidim kolegu. Zvat ćemo ga Hamić. Dobar momak, prva liga, što bi se reklo, jaran prije svega. Ima oko na djeda. Po očima mu, rekao bih da je radio treću smjenu. Ode čovjek na pitu sabahile, jer se od šuplje priče ne živi. Gledam ga kako zamiče i kontam, blago onom ko u pola devet ima stomak za burek. Hamić je nasljednik loze Bajrića, s materine strane. A mati, mati je piliće odvela na izlet.
A onda, prelazak u surovu realnost. Sjednica Vlade. Na govornici ministrica zdravstva. Slušam je i, po običaju, hvatam se za nevidljive zareze. Ministrici kao da stalno fali ona jedna ključna riječ da završi misao, ali cifre joj idu od ruke. Kaže, uloženo preko 20 miliona maraka u UKC. Oprema svjetska, aparati svemirski. Sve je to divno, samo se pitam, hoće li uz te lasere doći i pokoji sapun, zavoj ili infuzija i da pacijent ne mora dočekati gasulhanu prije nego što dočeka operacionu salu. Bili bismo k’o zagrebačko Rebro.
Šteta što nema direktora UKC-a, on je poznat po tome da svašta ispriča, a ništa ne kaže. A to govori više od ministričinih nedovršenih rečenica.
Iza kamera, stara ekipa. Tu je Želja sa RTV Slon. Čovjek je hodajući zen. Miran, povučen, nikad nametljiv. Mislim da bi pored Želje mogla pasti bomba, on bi samo obrisao objektiv i nastavio snimati. Kolega za poželjeti. Pored njega Šeha sa RTV TK. Prije početka, dok smo postavljali mikrofone, složismo se jednoglasno, kod Šehe je najveći. Mikrofon, naravno. Nije mu bilo mrsko.
Kad se cirkus završio, odoh sa Omerom na doručak. Tuzlanska pizza, 15 maraka. Kao da ju je Berlusconi lično razvijao! Previsoka cijena za neukus. Al’ hajde, preživi se i to, ako ništa drugo, Omer je platio.
Borba s birokratijom koju ne volim i nikad ne radim, danas se moralo. Nije ovdje, idi tamo. Ovdje je samo za…
Hajmo sad raditi, posao ne trpi.
Čitam, vijećnici u Tuzli usavršili multitasking. Dok im kolega izlaže tačke od životnog značaja, oni se bave ozbiljnijim stvarima, nivoi u igricama se sami ne prelaze, a i Instagram zid se neće sam osvježiti. Prizori te nefunkcionalne upotrebe tehnologije više liče na srednjoškolski odmor nego na instituciju koja kroji sudbinu grada. Ozbiljnost nula, ali je zato Wi-Fi signal pun.
Za kraj dana, stižu čestitke za sutrašnji Dan Roma. Sjetih se jednog našeg istaknutog predstavnika Roma iz TK koji je jednom, baš na ovaj datum, briljirao izjavom da se moramo fokusirati na smanjenje nepismenosti u romsku populaciju.
Možda su ti vijećnici s mobitelima i ministrica bez zadnje riječi zapravo naša prava mjera. I dok se čestitke nižu, a vijećnički prsti vješto klize po ekranima u potrazi za novim levelom, ostaje nam taj čudni aprilski osjećaj. Između miliona koji lete hodnicima UKC-a i realnosti u kojoj sami kupujemo zavoje, između pismenosti koja se obećava i nepismenosti koja nas vodi, život u Tuzli se kotrlja dalje.
Možda je problem u nama. Možda bismo svi trebali biti malo više kao Želja, obrisati objektiv i gledati svoja posla. Ili barem kao vijećnici, pa instalirati neku igricu da lakše svarimo cifre od kojih se vrti u glavi, a stomak ostaje prazan.
Sutra je novi dan, Dan Roma, dan novih obećanja i starih fraza. A ja? Ja ću sutra, za promjenu, zaobići doručak od 15 maraka. Barem ovaj neukusni ili ne ukusni, kako ko gleda.
(V.M)