Foto: Balans
Ne počinje svaki dan jutrom. Neki počnu već sinoć, u mislima koje nisu stigle da zaspu i pričama koje su ostale da vise negdje između kafe i tišine. Srijeda, oko 18:00, taman vrijeme kad čovjek više ne zna da li zatvara dan ili se polako sprema za novi.
Kupio sam lijekove i sve ono što ide uz ono naše da se lakše živi. Znaš već, nek’ ima za svaki slučaj, jer kod nas je svaki slučaj redovan gost. I onda, po nekom nepisanom zakonu, svratim neni na kafu.
To nije kafa. To je ritual. To je institucija. To je sastanak na visokom nivou, samo bez zapisnika i sa više rahat lokuma nego logike.
Sjedimo nena i ja, a između nas tišina koja nije tišina nego pogrešno uhvaćene frekvencije. Nit ona mene dobro čuje, nit ja nju razumijem. Ja kažem: Kako si, neno? Ona odgovori da je prije bio ljepši život. Ja klimam glavom kao da sam upravo dobio ključne informacije za nastavak života. Ona meni priča, ja njoj odgovaram, i negdje usput, između dvije pogrešno shvaćene rečenice, desi se nešto tačno. Desi se sjećanje da život može biti lijep uz kafu Brazil i Kinder Bueno.
Igramo se gluhih telefona, ali bez pobjednika i bez potrebe da iko pobijedi. Jer nije ni bitno šta smo rekli. Bitno je da smo tu. Da se kafa puši, da se kašičica sudari s fildžanom i da neko ima kome doći.
Poslije nene, ritual se nastavlja. Serije. Sitkomi koje sam pogledao toliko puta da bih mogao stati među glumce i odigrati epizodu bez probe. Znam kad će ko pasti, ko će šta reći, gdje ide smijeh iz publike. I opet gledam.
Jer to nije gledanje, to je sigurnost. To je ono, znam kako završava u svijetu gdje rijetko šta znaš kako će završiti. Lagano štivo pred spavanje, bez iznenađenja, bez stresa. Kao stari jorgan, možda malo izlizan, ali taman po mjeri duše.
I onda, kao šlag na tortu, kupio sam novo auto.
Džip. Velik. Moćan. Ne znam tačno koji je, ali kad ga gledaš, osjetiš se važan. Onako, čovjek da kaže, „E, sad sam svoj na svome.“ Imam para, mogu živjeti k’o loj u bubregu do kraja života. Posao radim više iz hobija, da imam gdje otići i da se imam gdje vratiti. Čisto reda radi.
Sve pod kontrolom. Sve posloženo. Život k’o reklama.
Zvoni alarm.
Sedam i pet.
Izletim napolje, još bunovan, da vidim džipa.
Stoji Golf.
Pare? Možda stoja u novčaniku, i to ako nisam zaboravio da sam juče kupio hljeb i cigare.
Stojim tako, gledam u Golfa k’o da će se pretvoriti u džipa ako ga dovoljno dugo ubjeđujem.
Neće.
Lijep san.
A java, java onako.
Kafu skuham, jaču nego što bi doktor preporučio i slabiju nego što duša traži. Kažu kafa razbistri misli, ali jutros samo razbistri činjenicu da su se neke stvari raspale već pri prvom otvaranju oka. I taman kad pomisliš, kud se probudi, život te potapše po ramenu i kaže, Hajde, ima posla.
Ima, vala.
Ispred BKC-a već živo. Ekipa RTV 7 razvukla kablove, hvata se kadar, radi se link. Ona jutarnja energija kad niko nije do kraja budan, ali svi nekako funkcionišu. Tu je i Fata, snimateljka. Radili nekad zajedno. Ters kolegica. A to je, realno, rijedak talenat.
Vidim je, pa ne mogu odoljeti. Otpjevam joj,
“Hej Fatima, hej Fatima, ti si čaša rujnog vina.”
I to u nekim visinama da bi mi i Šaban pozavidio.
Fata diže ruku. Znači, pogodio sam.
Jutro ide dalje. Medresa. Snimanje debate. Tema ozbiljna, 400 godina obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Učenici, spremni, elokventni, puni informacija. Govore, argumentuju, barataju podacima kao da su rođeni s fusnotama. Gledaš ih i pomisliš: možda ipak nije sve propalo s onim jutarnjim buđenjem.
Mladost je čudo. Ima tu nečeg čistog, neiskvarenog. A kad se na to zalijepi znanje, to je već opasna kombinacija. U pozitivnom smislu, da se razumijemo.
Sa strane, kao i uvijek, lik koji ne može proći neprimijećen, Senad. Zvat ćemo ga Čupo. I nikad mi nije bilo jasno zašto baš Čupo. Niti ima čuperak, niti izgleda kao neko kome bi taj nadimak prirodno legao. Ali eto, život dijeli nadimke bez objašnjenja, kao što dijeli i jutra bez milosti.
Čupo je posebna sorta čovjeka. On nije od onih što će prešutjeti. Ako valja, reći će. Ako ne valja, opet će reći, samo glasnije. Direktno, u brk, bez ukrasnih papirića. I takvi ljudi znaju biti teški dok ne shvatiš da su zapravo najpošteniji koje imaš oko sebe.
A onda vidiš drugu stranu.
Priča o Čupi ne može bez migranata. Hiljade ljudi prošlo kroz Tuzlu, i malo je onih koji nisu čuli za njega. Čovjek koji će stati, pomoći, organizovati, dati, ne zato što mora, nego zato što ne zna drugačije. Posebno slab na žene Podrinja. Tu nema kalkulacije. Tu je samo srce.
I sad, kad sve to sabereš, pomisliš, treba biti kao Čupo.
Samo, možda s malo više brige o sebi.
Jer ima on i tu svoju Ahilovu petu, tuđe magaze i plastenike. Ne zbog sebe, naravno. Uvijek zbog nekog drugog. Ali opet, ode energija, ode vrijeme, a čovjek se potroši brže nego što kafa može da nadoknadi.
Tuzlanska svakodnevica ponekad podsjeća na loš naučnofantastični film. Prolazim Korzom, onim našim vječitim sastajalištem, i pogledam u onaj sat u srcu grada. Kaže, 09:35. Obavim šta imam, mozak na stand-by režimu, vraćam se nakon dobrih četrdeset minuta, a on i dalje uporan, 09:35. U Tuzli, očito, vrijeme ili stoji ili je sat odlučio otići u prijevremenu penziju. Možda je to neka naša lokalna magija, dok ostatak svijeta stari, mi na Korzu ostajemo zaglavljeni u istom minutu.
A onda, kod BKC-a, naletim na dokaz da energija ipak ne miruje, čak i kad kazaljke štrajkuju. Emina Ramić, urednica RTV TK. Na prvu bi neko neupućen rekao da nosom para oblake, valjda zbog tog stava koji ispunjava prostor, ali istina je sasvim drugačija. Manje žene, a veće energije nema, to vam je Emina. Prava raketa, kolegijalna do srži i uvijek tu da uskoči, dokazujući da se autoritet ne gradi visinom, nego karakterom.
I na kraju, kad se sve sabere i nena, i kafa, i pogrešno uhvaćene rečenice, i džip koji je ostao u snu, i Golf koji uporno stoji gdje jeste, shvatiš da život nikad nije baš ono što si planirao, ali rijetko kad je i sasvim promašen.
Jer ima tu nešto.
Ima u toj šolji kafe što se puši i kad nemaš vremena. Ima u ljudima koji te iznerviraju, ali bi ih prvi zvao kad zagusti. Ima u tom smijehu na poznate fore koje si čuo stotinu puta, ali ih opet čekaš kao da su nove.
Ima u tom satu na Korzu koji ne ide nikud, a opet nekako sve stigne.
Možda nemamo džip. Možda nemamo ni plan. Ali imamo te male, tvrdoglave trenutke koji odbijaju da budu beznačajni.
I dok god ima kome da kažeš đe si i da te neko pogrešno čuje, ali iskreno razumije, nije loše.
Nije, vala.
(V.M.)