Foto: Balans
Jutro je, za promjenu, svanulo kako treba, sunce se razlilo preko Tuzle kao da ima neki plan s nama. Dovoljan razlog da čovjek pomisli da će dan biti bolji nego što zaslužuje. A i kad svane ovako, šteta je ostati u mjestu. Treba krenuti. Bilo gdje, samo van grada.
Na pumpu prvo. Stoja, bez razmišljanja, ne cicijam kad je bijeg u pitanju. Cigare, voda, rituali koji daju osjećaj da znaš šta radiš. Golf me gleda onako kako samo Golf može, nepouzdano, ali poznato. I nekako mu vjerujem više nego sebi. On barem kad stane, stane s razlogom.
Put pod točkove i već nakon par kilometara prizori koji podsjećaju da ovaj komad svijeta ima neku svoju logiku. Ovce. Ovčari. Ljudi koji dolaze, ostaju koliko treba i odu bez prevelike filozofije. Nomadi, a stabilniji od većine nas koji imamo adrese. Pred zimu dođu, prežive s nama, pa nazad. Kao da znaju nešto što mi ne znamo. Volim ovčare. Ima u toj jednostavnosti neka istina koja ne traži objašnjenje.
Negdje između krivina i rupa koje se u Bosni nazivaju cestom, zvoni telefon. Brano. Tako ćemo ga zvati. Brano je krupan. On i kad šuti, imaš osjećaj da će nešto reći, da je nedorečen.
Semafor u Srebreniku je opet crven, a savjest napola. Dijete ide od auta do auta, majka sjedi sa strane, a između njih, sistem koji ne vidimo ili ne želimo da vidimo. Ubacim koju marku u plastičnu posudu, više da utišam sebe nego da pomognem njemu. Znam da time možda hranim lanac koji tu djecu drži na ulici, ali ne dati, čini se jednako pogrešno. Između milosrđa i saučesništva, stojimo na semaforu i čekamo zeleno koje nikako da dođe.
Četiri sata vožnje prođoše kao dva.
U Bosni, inače, vožnja duža od četiri sata nije vožnja, to je test karaktera. I amortizera.
Vraćam se u Tuzlu predveče. Grad me dočeka onako kako i treba, malo umoran, malo svoj. Svraćam do pekare po hljeb i, naravno, sretnem Sulju. Takve ljude uvijek sretneš kad si između dvije misli. Suljo je od onih što su život proveli na jednom mjestu. Rudnik, djed, otac, on. Linija kontinuiteta koja se ne prekida, nego prenosi.
Pita me gdje sam, šta sam. Kažem mu, više reda radi nego iz potrebe. Kad sam završio, on samo slegne ramenima,
“Ma šta ćeš, nek’ se samo radi.”
U toj jednoj rečenici stane cijela filozofija. Kao da ti kaže, nisi znao bolje, pa eto. Mogao si u rudnik. To ti je Suljo. Ne vidi dalje od svog okna, ali ne zamjeram mu. Dosta je njemu njega.
Navečer, druga slika grada. Gužva kod Mejdana. Koncert. Brena. Ljudi se slijevaju kao da idu na nešto mnogo veće od muzike. I možda i jesu. Nije to samo pjesma, to je miris nekog vremena koje se, valjda, pamti ljepšim nego što je bilo.
Volimo mi prošlost. Kao narod, hranimo se njome. Prepričavamo je, uljepšavamo, podgrijavamo. Kao da će, ako je dovoljno puta izgovorimo, ponovo postati stvarna.
Sjetim se nene i njene priče kako je nekad sve bilo bolje. Mogao si spavati na klupi, knjige besplatne, školovanje, pasoš, svijet otvoren.
Pitam je:
Pa gdje si išla?
Kaže:
Nigdje.
I tu sve stane. U toj jednoj riječi ima više istine nego u svim pričama o nekad.
Možda je stvar u tome da uvijek mislimo da je bilo bolje tamo gdje nismo bili. Kao što danas mislimo da ćemo sutra živjeti bolje nego danas, a sutra ćemo opet pričati o danas kao o nekom dobrom vremenu.
Vozim kući, parkiram Golfa koji je, eto, izdržao još jedan dan. I mislim, možda nije stvar u tome gdje ideš, nego s kim se voziš i šta vidiš usput. Saputnici su najvažnija bića. Poslovni, životni, i oni u Golfu.
(V.M.)