Ponedjeljak je, 27. juli.
Ustajem oko sedam. Mačak je već odradio svoju smjenu. Gleda me onim pogledom koji jasno govori da ga ne zanima ni datum, ni politika, ni optužnice, ni festivali. Samo doručak. Ja kafa, on hrana. Svako ima svoje prioritete.
Poslije prve kafe pravac posao. S Daliborkom u Gradsku upravu na predstavljanje Kaleidoskopa. Tuzla će narednih dana živjeti svoj festival mladih. Radionice, izložbe, promocije, koncerti… Okupljaju se mladi, grad diše nekim ljepšim ritmom, a navečer će dio građana uživati u muzici dok će drugi razmišljati kako zvučnik od deset hiljada vati nije baš najbolji lijek za nesanicu. Tako to ide. Jedni pjevaju, drugi zatvaraju prozore.
Lijepo je ipak vidjeti grad pun života. Sretnemo kolege. Tu su Irma, Dino, Refkina hanuma zvana supruga, Almira i Šeha. Novinari, kamermani, fotografi. Mala putujuća porodica koja se svakodnevno sreće na različitim adresama, ali sa istim pitanjem: Ima li šta novo?
A novo, naravno, uvijek ima.
Tek što smo sjeli na kafu s Daliborkom i Durmom, Omčo javlja da je podignuta, a potom i potvrđena optužnica protiv Naila Jusića. U našem poslu postoji nepisano pravilo, najveće vijesti dolaze tačno kad konobar donese kafu.
Odlazimo ispred Tužilaštva. Standardna postava. Avdo, Arnela, Pupa, Ahmet Bajrić. Omčo već traži detalje. I upravu je. Vrag uvijek živi u detaljima, a novinar bez detalja je kao burek u kojem fali mesa. Može se zvati isto, ali nije to to.
Poslije još jedna kafa. Bojim se da mi šta ne bude od tolike kafe.
Ostatak dana prolazi u redakciji. Vijesti stižu jedna za drugom. Ipak, nad svima lebdi ona najveća i najtužnija. Tragedija na Elbrusu. Pet života ugašenih daleko od kuće. Pet porodica kojima se život zauvijek podijelio na ono prije i ono poslije. Vlada je proglasila Dan žalosti i nekako je to najmanje što se može učiniti kada cijela zemlja utihne pred tolikim gubitkom.
Predveče svraćam kod nene.
Skuhala pečenjke. Sjedamo, smažemo po jedan, a onda slijedi ozbiljan poslovni sastanak.
Evo ti stoja. Sutra idi u Bingo.
Dobro.
Kupi mi krila kilu, batkova kilu i mlijeko.
Bilježim mentalno spisak.
Onda me pogleda i kaže:
Pošto ti je sutra rođendan, uzmi sebi dvije hiljade.
Na trenutak pomislim da je penzioni fond konačno pronašao izgubljeno blago.
Dvije hiljade?
Ja, onu sivu paru.
Dvadeset maraka.
I šta da vam kažem… U tom trenutku tih dvadeset maraka vrijedi više od mnogih mnogo većih poklona. Nije stvar u novcu. Stvar je u tome što neko misli na tebe. Što ti nena, iz svoje penzije, želi pokloniti dio radosti. A to se ne mjeri apoenima.
Vraćam se kući.
Dok pišem ove redove, na televiziji dnevnik N1, vodi Azur. Iskreno sam se obradovao. Lijepo je vidjeti poznata lica kako napreduju. Doći do mjesta voditelja centralnog dnevnika nije ni lako ni slučajno. Potrebno je mnogo rada, mnogo odricanja i ponešto živaca koje ovaj posao neumoljivo troši. Aferim.
I tako prođe još jedan ponedjeljak.
Dan u kojem se pričalo o festivalima, optužnicama, tragedijama, koncertima, planinama, penzijama, rođendanima i Bingu. Dan u kojem se čovjek nekoliko puta nasmije, nekoliko puta zamisli i barem jednom osjeti onu knedlu u grlu koju ne može progutati.
Život valjda i jeste takav. Ne pita nas jesmo li spremni da u istom danu slušamo muziku s pozornice i vijesti o pet ugašenih života. Samo nas vodi iz priče u priču, iz kadra u kadar.
Sutra je novi dan. Moj rođendan.
Godine se, kažu, ne broje nego nose. A ja bih, ako već mogu birati rođendansku želju, volio da naredni dnevnik bude dosadan. Da glavna vijest bude koncert, neka dobra izložba ili rekordna prodaja lubenica na pijaci.
Nekad je najveća sreća kada novinari nemaju o čemu teškom izvještavati.
(V.M.)