Foto: Balans
Petak je svanuo prije nego što sam stigao otvoriti oči. Već u sedam ujutro sunce je pokazivalo zube. Nikad se narodu ne može ugoditi, pa ni meni. Zimi kukam što je hladno, ljeti što je vrelo. Takav je valjda čovjek, uvijek bi još koji stepen manje ili više, samo da nije baš ovako.
Skuham kafu, popijem je na miru i pravac posao. Prva stanica RTV TK. Nosim Avdi laptop. Sinoć izdahnuo, pa da pokušamo spasiti i njega, kao što svakodnevno pokušavamo spasiti poneku priču.
Avdo, kao pravi domaćin, skuhao kafu. Otpijem nekoliko gutljaja iz njegove šoljice. Kod nas to nije ništa neobično. Neko bi rekao nehigijenski, ja mislim prijateljski.
Priča, naravno, ode tamo gdje svaka muška kafa kad tad završi, na seksualni život prisutnih. Svi kobajagi zadovoljni, svi puni samopouzdanja, a potpisujem da većina nije imala nikakve aktivnosti danima. A, realno, ko će po ovom kijametu? Kad je četrdeset stepeni, čovjeku je uspjeh i ustati sa stolice.
Poslije toga pravac protesti taksista.
Nisu to bili samo još jedni protesti ljudi koji su nezadovoljni. Bilo je to podsjećanje da problemi koji godinama stoje pod tepihom jednom moraju izaći na svjetlo.
Previše licenci. Premalo uređenih taksi stajališta. Sve skuplje poslovanje. Zakoni koji odavno vape za izmjenama. Može se o svakom zahtjevu raspravljati pojedinačno, ali jedno se ne može osporiti, o problemima se mora razgovarati.
Zato mi je bilo drago vidjeti ministra trgovine, turizma i saobraćaja Tuzlanskog kantona Almira Žilića među taksistima.
U vremenu kada mnogi građani imaju osjećaj da se problemi rješavaju isključivo iz klimatizovanih kancelarija, nije mala stvar doći među nekoliko stotina nezadovoljnih ljudi i saslušati ih. Još manje je mala stvar ostati tamo i razgovarati bez velike pompe.
Pomislih u jednom trenutku, lako je biti ministar kad otvaraš fabrike i presijecaš vrpce. Mnogo je teže stati pred tri stotine ljudi od kojih svaki ima svoje pitanje i svoj razlog za nezadovoljstvo. Neko će te pohvaliti, neko kritikovati, neko će te možda i počastiti onom starom balkanskom dijagnozom da su svi političari isti. Ali i to je dio posla.
Oko mene kolege. Daliborka i Brano. Azra i Šeha. Dino sa TV 7. Miro, moj drug. Svako traži svoj kadar, svoju izjavu, svoj ugao priče. Na terenu smo konkurencija, a čim se kamere ugase opet smo kolege koje jedne drugima dodaju mikrofon ili stativ kad zatreba.
Prođoše protesti. Taksisti sebi, mi sebi.
Odmah s Omčom na novo snimanje. Omčo ispituje sagovornika, sagovornik odgovara svoje, ali Omer ne odustaje. Ima ljudi koji će isto pitanje postaviti pet puta dok ne dobiju odgovor koji traže. To je valjda profesionalna deformacija.
Kasnije brzinska kafa.
Teme razne, ali posao dominira. U novinarstvu je uvijek tako. Čim sjedneš, kažeš da nećeš pričati o poslu. Pet minuta poslije pričaš samo o poslu.
Zove Devla. Omer poslao materijal, ali isteklo vrijeme za preuzimanje. Šaljemo ponovo. Sitnica. Ali upravo na tim sitnicama opstaje ovaj posao. Kolegijalnost je valuta koja nikad ne gubi vrijednost. Ako nje nema, džaba smo krečili.
A vijesti, vijesti su danas opet pokazale da stvarnost piše scenarije kakvih se ni najbolji pisci ne bi sjetili.
U Njemačkoj muslimanka otvorila prvi ženski tattoo studio i nazvala ga “halal”. Internet se, očekivano, zapalio. Jedni brane pravo žene da radi šta želi, drugi raspravljaju može li tetovaža biti halal, treći se svađaju s prva dva. Društvene mreže su odavno mjesto gdje svi imaju mišljenje, a rijetko ko ima strpljenja saslušati tuđe.
Predveče završavam posao.
Svratim do Binga po nekoliko sitnica. Dođem kući i sjednem napisati ovaj osvrt. Na televizijama upravo počinju dnevnici. Gledam priloge o protestima koje smo snimali prije nekoliko sati i ne mogu da ne pomislim kako su portali odavno prešišali televiziju kad je brzina u pitanju. Dok se večeras u sedam emituju prve televizijske slike, portali su iste priče objavili još oko podne.
Ali brzina nije sve.
Televizija ima nešto što portal nikad neće imati. Onaj osjećaj da se porodica okuplja oko dnevnika. Da glas spikera označi kraj dana. Da slika traje malo duže od jednog skrolanja prstom po ekranu.
Možda je portal sprinter, a televizija maratonac. Jedan prvi stigne do cilja, drugi ostane duže u sjećanju.
I tako prođe još jedan petak.
Vreo kao da je august, brz kao ponedjeljak i neobično dug za jedan običan dan.
Sutra je subota.
Nadam se malo mirnija.
Iako, iskreno, kad je novinaru miran dan, uvijek se pomalo pita da li je svijet na trenutak zaboravio praviti vijesti.
(V.M.)