Subota je. Dan je svanuo sunčan, ali jutro nekako hladno. Ili je to samo osjećaj koji se uvuče u čovjeka kad ljeto polako počne podsjećati da neće trajati vječno. Možda je stvarno svježije, možda smo se samo baždarili na četrdeset stepeni.
Kafa, hrana za mačka i pravac posao. Rutina koja više nije rutina nego način da dan počne kako treba. Međutim, na poslu zastoj. Pala administracija na portalu. Nema objava na Balansu. To je onaj trenutak kada shvatiš da internet nije svemoguć i da se problemi rijetko riješe sami od sebe. Uglavnom čekaju nekoga ko zna šta radi. A mi čekamo njih.
Kad već nema objava, ima grada.
Odem do stare gradske jezgre, do kuće Hasan-age Pašića. Nekadašnje kuće uglednog trgovca, humaniste i gradonačelnika Tuzle. Zavod obilazi, fotografiše, dokumentuje, pokušava sačuvati ono što vrijeme uporno pokušava uzeti. Dok slušam priču o Hasan-agi Pašiću i njegovoj ulozi u spašavanju tuzlanskih pravoslavaca 1942. godine zajedno sa Šefket ef. Kurtom, pomislim kako je čudno da se heroji najčešće prepoznaju tek kad ostanu samo njihove kuće i nekoliko požutjelih fotografija.
Poslije toga Trg slobode. Nekoliko fotografija za stranicu i onda ono što Tuzlak najbolje zna, kafa.
Kod Ramiza, naravno.
Za jednim stolom politika, za drugim godišnji odmori, za trećim opet politika. Između svega posao. U Tuzli je posao tema koja uspije pobijediti čak i rasprave o vremenu.
Ramiz svojim putem, ja svojim.
Na doručak u Sarajku. Subotom bih najradije kod Zlaje na ćevape, ali Zlaja je već zatvorio. Kažu da su i ovi dobri. Jesu. Ne mogu lagati. Ali nisu oni. Valjda čovjek ne jede samo ćevape nego i uspomene. A one uvijek imaju bolji ukus od stvarnosti.
Taman sjednem kad vidim Neimarlijinog brata. Pitam za Samira.
Radi.
Naravno da radi. Molerski poslovi. Ljeto je, sezona je. Dok jedni odmaraju, drugi kreče zidove da bi prvi imali gdje odmarati.
Listam malo društvene mreže. Mersiha objavila priču o dvoje djece u Simin Hanu. Prodaju limunadu da zarade džeparac. Kod semafora. Lijepa slika u moru ružnih vijesti. Ako vas put nanese tim putem, stanite. Kupite čašu limunade. I ako vam se ne pije. Nekad ne kupujete piće nego nečiji osjećaj da se trud isplati.
Već je skoro tri sata.
Vrijeme za kući.
Usput svratim do Binga po nekoliko sitnica. Na kasi ispred mene dvojica muškaraca. Jedan vidno pod dejstvom alkohola. Novčanik vadi, pa vraća. Pare traži, pa ih opet sakriva. Red iza njega raste kao cijene. Konačno plati. Krene. Stane. Vrati se.
De mi i ovaj keks.
Opet ista predstava od početka.
Gledam ljude iza sebe kako šute. Niko ne psuje. Niko ne viče. Samo svi odjednom počnu gledati u plafon, police ili mobitele, kao da će tako vrijeme brže proći.
Ljudi, ako već pijete, nemojte poslije u Bingo. Nije problem ni Bingo. Ni keks. Problem je što svi zajedno provedemo deset minuta života čekajući da alkohol završi proces razmišljanja.
Dođem kući.
Suadin Strašević opet ne miruje. Zajedno s Hedinom Kljuno pokrenuo je građansku inicijativu da se 3. maj uvrsti među značajne datume Kantona Sarajevo, kao dan sjećanja na pripadnice Armije Republike Bosne i Hercegovine i žene koje su dale nemjerljiv doprinos odbrani zemlje. Neke bitke završavaju na ratištu, a neke tek počinju u skupštinskim salama. I jedne i druge traže upornost.
Tako prođe još jedna subota.
Na papiru nije donijela ništa spektakularno. Jedna stara kuća. Jedna kafa. Jedan doručak. Djeca s limunadom. Jedan pijani kupac. Jedna građanska inicijativa.
Ali to je život, on se upravo i sastoji od tih malih priča. Ne od velikih događaja koje pamtimo po datumima, nego od sitnica koje pamtimo po ljudima.
I zato volim ove obične dane.
Oni ne traže aplauz. Samo da ih neko primijeti.
Sutra je novi dan.
Ne znam kakav će biti.
Ali znam da će mačak opet tražiti hranu prije nego što kafa bude gotova.
(V.M.)