Foto: Balans
Četvrtak je, 30. juli. Sam kraj mjeseca koji uvijek miriše na ljeto, a ove godine više na užareni asfalt nego na more. Vrućina se uvukla u zidove, u automobile, u ljude. Čini mi se da se i kafa hladi sporije nego inače.
Ustao sam oko sedam. Neke obaveze na UKC-u Tuzla, pa pravo na posao. Jutro neobično mirno. Nema onih vijesti koje te dočekaju na vratima redakcije i odmah promijene planove. Takva jutra su rijetka. Drago mi je zbog mira, ali mi je i čudno.
Prva priča tog dana nije bila o politici, kriminalu ili nesreći. U Društvenom domu u tuzlanskom naselju Par Selo predstavljena je knjiga Pujdo autorice Ivone Grgić. Knjiga je dobila ime po psu kojeg je autorica tokom rata dobila od oca. Psi, izgleda, nekad ostanu veći dio naših života nego mnogi ljudi. Razmišljam kako je lijepo kada se u domovima rubnih mjesnih zajednica nešto događa. Ne moraju sva svjetla biti upaljena samo u centru grada. Nekad je dovoljno nekoliko stolica, dobra priča i ljudi koji su došli da slušaju.
Zove Omčo. Imamo snimanje.
Ali prije svakog ozbiljnog posla postoji jedna mnogo ozbiljnija obaveza, kafa u Friendsu.
Za stolom Dino, Omčo i ja. U jednom trenutku navrati i Huka. Tek na nekoliko minuta. Nekada snimatelj RTV TK, pa producent, danas jedan od direktora kuće. Ne poznajem ga dovoljno privatno da bih mogao pričati velike priče o njemu, ali znam jednu važnu stvar, vrijedan je i kolegijalan. A kada Avdo za nekoga kaže da valja, ja dodatne provjere ne radim. Ima ljudi koji su poput garancije. Avdo je jedna od njih.
Poslije kafe odlazimo na snimanje ministra Omerovića. Gledam čovjeka i razmišljam kako je ministarska fotelja vjerovatno jedina stolica na kojoj sjediš, a najviše stojiš. Mandat iza njega pun problema koji nisu nastali jučer. Neke je riješio, neki još čekaju svoj red. Shvatio sam da nije lako biti ministar, pogotovo kada pokušavaš raspetljati čvorove koje su drugi godinama uredno vezivali. Ne znam šta mu je taj posao donio osim vjerovatno povišenog pritiska, stresa i nekoliko novih sijedih. Ali trud se vidi, a to nije malo.
Vraćamo se u redakciju.
S Durmom popijem neki sok od limuna i kisele. Osvježenje od vreline. Ne znam koliko sok može pomoći kada sunce peče kao da pokušava ispeći i posljednju normalnu misao u čovjekovoj glavi, ali prihvatam. U ovakvim danima čovjek pristane i na placebo ako je hladan.
Onda stiže vijest.
Saobraćajna nesreća u Stuparima. Jedna osoba poginula.
Koliko god ih pročitaš, napišeš ili objaviš, nikada ne postanu obične. Iza jedne rečenice uvijek ostane nečiji prekinuti život, porodica kojoj se svijet podijelio na prije i poslije. Takve vijesti nikad ne naučiš primati ravnodušno.
Oko pola pet opet posao. Završavam i to.
Na putu kući stajem na pumpu. Sok i cigare. To je valjda paket prve pomoći.
Kod kuće novo iznenađenje. Laptop odlučio da ode u penziju bez najave. Samo stao. Ni riječ, ni slovo, ni znak života. Kao pojedini političari poslije izbora.
Pišem Avdi.
Kaže: Ponesi pa ćemo vidjeti.
Nisam ništa drugo ni očekivao. Svako bi u životu trebao imati jednog Avdu. Ne zbog laptopa. Laptop se nekako popravi ili zamijeni. Nego zbog onog osjećaja da, kada nešto krene po zlu, znaš kome ćeš prvo poslati poruku. To je bogatstvo koje se ne kupuje.
Tako prođe i ovaj četvrtak. Vreo, dug i sasvim običan. A obični dani, kada ih navečer prebireš po mislima, često ispadnu bogatiji od onih za koje smo mislili da će biti veliki.
Sutra je novi dan.
Kažu da su taksisti najavili proteste.
Pa dobro, Tuzla nije Tuzla ako barem neko nije nezadovoljan. To je valjda jedina tradicija koja se kod nas održava bez ikakvih subvencija.
(V.M.)