Srijeda je, 29. juli.
Jutro je sunčano. Ono pravo, ljetno, koje još prije sedam ujutro obećava da će kasnije biti vruće, a nama po pbičaju ne godi ni kad je vruće u julu, niti kad je hladno u januaru. Mačak se vrti po kući. Njemu hrana, meni kafa. Svako ima svoje prioritete i niko se zbog toga ne raspravlja.
Poslije kafe posao. Snimamo izjavu u Gradskom parku u Tuzli. Park lijep, zelenilo prkosi vrućini, a mi, kao i uvijek, jurimo između jedne i druge priče. Kad završi posao, red je i za onu drugu, važniju obavezu, kafu.
Za stolom Admir, za pet minuta dođe i Krdža. Admir je nekada radio u Avazu, danas zaposlen u Domu penzionera. Ozbiljan novinar, čovjek koji je uvijek znao pronaći priču tamo gdje je drugi ne vide. Sjetim se njegove prošlogodišnje reportaže s Irenom Mujačić, majkom Sandra Kalesića, dječaka koji je poginuo na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine. Irena je prvi put javno govorila o tragediji koja joj je promijenila život. Neke priče nisu velike zato što imaju puno riječi. Velike su zato što iza svake riječi stoji cijeli jedan život.
Pridružio nam se i Mirzet. Vratio se s odmora, ali odmorio nije. Kaže, stiglo ga sve u danima odmora. Tako to valjda ide. Čovjek ode da pobjegne od obaveza, a one ga uredno sačekaju na istom mjestu. Tješimo ga da će se sada, kad se vrati na posao, konačno malo odmoriti. Takva logika postoji samo na Balkanu.
Dogovorismo i nešto ljepše. Mirza, Krdža i ja otići ćemo koji dan na pecanje. Red je. Zaslužili smo. Bili smo jednom prije nekoliko godina i bilo nam je odlično. Nije ni važno koliko smo ribe uhvatili. Nekad je najveći ulov nekoliko sati bez telefona, rokova i vijesti.
Oko podne vraćam se poslu. Vijesti dolaze jedna za drugom. Federalni meteorolozi najavljuju narandžasto upozorenje zbog visokih temperatura. Sedam dana paklene vrućine. Dobro, špica je ljeta, niko nije očekivao snijeg, ali ne bi se čovjek naljutio ni na kakvih ugodnih dvadeset pet stepeni. Ovako ćemo, kao i uvijek, tražiti hlad, piti vodu i kukati jedni drugima kako je prevruće.
Iz Živinica stiže vijest da je Nailu Jusiću produžen pritvor za još dva mjeseca. Ima dana kada se čini da sve vijesti nose istu težinu. Samo promijene imena i mjesta.
Narod bi rekao, kad krene, onda sve krene, apropo jučerašnjeg potvrđivanja optužnice. A ima i ona druga, kad vuk ostari, i ovce ga handre. Naša narodna mudrost uvijek nekako pronađe rečenicu za svaku životnu situaciju.
Predveče kući. Moj Golf pišti kao da pokušava dozvati pomoć iz nekog drugog naselja. Stanem na pumpu. Nemam goriva. Nemam živaca. Nemam ni odgovor zašto pišti. Ali imam šljive. Rodile ove godine. Uberem nekoliko, pojedem ih naslonjen na auto i pomislim kako čovjek nekad zaboravi da su najljepše stvari potpuno besplatne. Šaka voća, nekoliko minuta mira i osjećaj da nigdje ne moraš žuriti.
Prođe tako još jedan običan dan.
A kad bolje razmislim, obični dani su rijetko obični. U njima stanu i ozbiljni razgovori, i smijeh uz kafu, i planovi za pecanje, i teške vijesti, i uporni Golf koji ne odustaje od svog koncerta.
Sutra je novi dan.
Možda će donijeti neke nove ljude. Možda neke nove priče. A možda će samo potvrditi ono što odavno znamo, da život ne čine veliki događaji, nego sitnice koje, tek kad prođu, shvatimo koliko su nam značile.
(V.M.)