Foto: Ilustracija
Postoje trenuci kada politička scena prestaje biti prostor diplomatije i postaje pozornica apsurda. Jedan od takvih trenutaka jeste način na koji evropski lideri reaguju na poteze iz Washingtona i Bliskog istoka, selektivno, kalkulantski i bez imalo dosljednosti.
Kada je Donald Trump najavio mogućnost preuzimanja Grenlanda, evropske reakcije bile su prilično hrabre i snažne, posebno od strane velikih evropskih sila. Govorilo se o Trumpovoj neprimjerenoj retorici i neozbiljnoj ideji, ali niko nije problematizirao suštinu, otvorenu prijetnju teritorijalnom integritetu jedne evropske zemlje, članice EU i NATO-a, Danske. Kao da je sama pomisao na takav čin bila samo politički folklor, a ne ozbiljan presedan. Jasno je bilo i ovdje, Evropa se boji Trumpa.
Međutim, kada su Sjedinjene Države zajedno s Izraelom izvele napade na Iran, posljedice su bile krvave i stvarne. Govorimo o ubilačkim operacijama i eskalaciji koja je region dovela na ivicu šireg rata. I šta se tada dešava? Evropa, koja je godinama zagovarala deeskalaciju i diplomatiju, podiže ton, ali prema Iranu, koji uzvraća napadima na američke baze širom Bliskog istoka.
Logika je zapanjujuća, napad je preventivan ili nužan, ali odgovor na napad je destabilizacija. Agresija je strateška, odbrana je provokacija. Tako barem izgleda iz evropskih saopštenja.
Postavlja se pitanje da li je Trump lud, politički neuračunljiv ili jednostavno uvjeren da će sila proći bez posljedica. Ili je riječ o hladnoj kalkulaciji u kojoj se računa na to da će protivnik procijeniti kako je preskupo uzvratiti. No šta su zapravo očekivali? Da država poput Irana, koja decenijama gradi svoju vojnu infrastrukturu i vodi posredničke ratove širom regiona, neće reagovati? Da će ubistvo visokog vjerskog i vojnog lidera proći bez odgovora?
Iran nije Venecuela koja je ostala nijema na zarobljavanje predsjednika u srcu zemlje, niti je Irak, Libija ili Afganistan iz prethodnih intervencija.
Historija Bliskog istoka pokazuje suprotno. Svaki atentat, svaka precizna operacija otvara novi krug osvete. Iran nije improvizirana sila, to je država koja strateški planira dugoročno, ulaže u asimetrične kapacitete i ima mrežu saveznika. Očekivati da će takav akter ostati pasivan znači ili potcijeniti protivnika ili svjesno gurnuti region u kontrolisanu eskalaciju.
Evropa, koja bi trebala biti glas razuma, ponovo bira stranu umjesto principa. Da je dosljedna, osudila bi i prijetnje teritorijalnom integritetu Danske i svaku jednostranu vojnu akciju bez međunarodnog mandata. Umjesto toga, dobili smo poznatu matricu, tišinu prema saveznicima, oštrinu prema protivnicima.
Ovo nije pitanje simpatija prema Iranu niti opravdavanje njegovih politika. Ovo je pitanje principa. Ako međunarodno pravo vrijedi, mora vrijediti za sve. Ako je napad pogrešan, onda je pogrešan bez obzira na to ko ga izvodi. Ako je pravo na odbranu legitimno, onda je legitimno i kada ga koristi država koja nije miljenik Zapada.
U suprotnom, poruka svijetu je jasna, pravila postoje, ali samo za neke. A takav poredak ne vodi stabilnosti, nego novim krizama.
Brine, ali ne čudi šutnja velikih arapskih sila. Glas protiv nepravde se ne čuje dok đavo ne zakuca na vlastita vrata.
Moral ne smije čekati političke interese. Šutnja pred nasiljem nije neutralnost, ona je saučesništvo. Danas je tuđa patnja, sutra može biti naša.
Možda pravo pitanje nije da li je Trump lud. Možda je pravo pitanje koliko je međunarodni sistem postao naviknut na politiku sile i koliko su evropski lideri spremni zatvoriti oči dok god se ta sila poklapa s njihovim geopolitičkim interesima.
Jer dvostruki aršini nikada ne donose mir. Oni samo produžavaju sukobe.
V.M.