Foto: Ilustracija
Politička historija Tuzlanskog kantona jedna je od boljih ilustracija kako bosanskohercegovačka politika izgleda kada se predizborna retorika sudari s postizbornom matematikom.
Jer, koliko god stranke u kampanji govorile o principima, programima i crvenim linijama, nakon zatvaranja biračkih mjesta ostaje jedno mnogo jednostavnije pitanje, ko ima 18 ruku?
U Skupštini Tuzlanskog kantona upravo je tih 18 zastupnika granica između vlasti i opozicije. Sve ispod toga znači pregovore, nova preslagivanja i potragu za partnerima. A u TK-u se ta potraga kroz godine pretvarala u svojevrsnu političku disciplinu.
Tuzlanski kanton nikada nije bio prostor u kojem su ideološke podjele potpuno određivale ko će s kim u vlast.
Naprotiv.
Politički rivali znali su postajati partneri, a stranke koje su na izborima jedna drugu optuživale za sve ono što ne valja u društvu nakon izbora sjedale su za isti sto.
Razlog je jednostavan. Matematika.
Koalicije se uglavnom nisu gradile oko velikih programskih dokumenata, nego oko broja mandata, raspodjele resora i procjene ko može garantovati stabilnost vlade. U takvom sistemu male stranke, ali i pojedinačni zastupnici, često dobijaju mnogo veću političku težinu nego što bi se to moglo zaključiti samo iz njihovog izbornog rezultata.
Nekada je dovoljna jedna ruka da se od opozicionog zastupnika napravi poželjan koalicioni partner.
SDP i SDA godinama su bili na suprotnim stranama političkog spektra, ali je politička stvarnost Tuzlanskog kantona pokazivala da između principa i vlasti postoji dovoljno prostora za različite aranžmane.
Tu su bili DF, SBiH, PDA, a zatim i NiP, uz različite kombinacije zastupnika koji su mijenjali političke dresove ili pozicije.
Zato se koalicije u TK-u teško mogu posmatrati kroz jednostavnu podjelu na lijeve, desne, građanske ili nacionalne.
Ovdje je često važnije pitanje ko je trenutno potreban nego ko je kome jučer bio politički protivnik.
Posebna priča je fenomen političkog raslojavanja.
Nastanak PDA iz struktura SDA pokazao je koliko jedan unutarstranački sukob može promijeniti kompletnu političku sliku kantona. Ono što je prije izbora izgledalo kao stabilna većina, poslije izbora moglo je postati tek početna pozicija za nove pregovore.
U takvoj atmosferi pojavio se i fenomen preletača, nezavisnih zastupnika i političkih grupacija koje nastaju nakon izbora.
To je dodatno usložnjavalo situaciju jer mandat formalno pripada zastupniku, dok politička snaga često zavisi od toga kojoj će se strani priključiti.
I tada počinje ono što bi se moglo nazvati kupovinom političkog vremena.
Vlada koja ima 18 ili 19 ruku nema mnogo prostora za grešku. Jedan nezadovoljni zastupnik može postati problem. Dvojica mogu postati ozbiljna prijetnja. Trojica već mogu promijeniti vlast.
Još jedna posebnost TK-a jeste odnos lokalnih stranačkih struktura i centrala u Sarajevu.
Tuzla i Tuzlanski kanton imaju dovoljno snažnu političku infrastrukturu da lokalni interesi nerijetko nadjačaju ono što se dogovara na višim nivoima.
Najbolji primjer je upravo SDP.
Tuzlanski SDP nije politička organizacija koja se lako može uklopiti u svaki model koji se napravi u Sarajevu. Njegova historija, izborna baza i lokalna struktura daju mu posebnu težinu.
Zbog toga je i pokušaj preslikavanja federalnog modela Trojke na kantonalni nivo uvijek mnogo komplikovaniji nego što na prvi pogled izgleda.
Ono što funkcioniše u Sarajevu ne mora funkcionisati u Tuzli.
A to je lekcija koju je ovdašnja politika već mnogo puta pokazala.
Demokratska fronta je kroz prethodne cikluse pokazala da i stranka koja nije najveća može imati ogromnu pregovaračku moć.
Kada se glasovi saberu, DF često može biti upravo ona karika koja jednoj od većih grupacija nedostaje do potrebne većine.
A u politici je ponekad važnije imati tri ili četiri mandata koji nekome nedostaju nego imati deset mandata koje možeš samo posmatrati iz opozicije.
Zato se DF u TK-u pozicionirao kao jedan od važnijih faktora postizborne matematike.
Ako se nastavi obrazac prema kojem SDA, SDP i DF osvajaju najveći dio mandata, ponovo ćemo gledati poznatu političku utakmicu.
Ali ovoga puta možda neće biti najvažnije ko je prvi, drugi ili treći.
Najvažnije će biti ko može sastaviti 18.
Tu ponovo u priču ulaze SBiH, PDA, NiP, ali i eventualne nove političke grupacije ili pojedinci koji će se nakon izbora naći u poziciji da odlučuju o većini.
I upravo će tih nekoliko mandata vjerovatno biti najskuplji dio izbornog kolača.
Predizborna kampanja ima svoju logiku.
Tada se obećava, kritikuje i postavljaju crvene linije. Stranke govore s kim neće, šta neće i pod kojim uslovima neće.
Ali izborni dan mijenja pravila igre.
Tada počinje druga kampanja, ona iza zatvorenih vrata, u kojoj se ne osvajaju glasovi nego većina.
Historija Tuzlanskog kantona zato nas uči da nijedna koalicija nije sigurna dok se ne prebroje posljednji glasovi, ali ni da nijedan politički protivnik nije toliko dalek da s njim sutra ne možeš sjediti za istim stolom.
U konačnici, politika TK-a rijetko se svodila na pitanje ko je kome ideološki bliži.
Mnogo češće svodila se na pitanje, koliko nas ima?
I dok god je odgovor na to pitanje 17, pregovara se.
Kada postane 18, formira se vlast.
A kada padne na 17, počinje nova matematika.
(V.M.)