Foto: Balans
Četvrtak je, dvadeseti august.
Ustajem oko sedam. Palim kuhalo, kafa se kuha. Prva kafa najljepše miriše. Ne znam je li do kafe, jutra ili čovjeka koji još nije stigao da se potpuno posvađa sa životom. Volim tu jutarnju kafu. Pijem je u miru.
Ali nema mira.
Prva vijest koju dobijem jeste da je iz zatvora u Tuzli pobjegao zatvorenik. Iskoristio neopreznost čuvara i, prilikom spremanja za radne zadatke, dao petama vjetra.
Mislim nešto nije kako treba u tuzlanskom zatvoru. Nije normalno da u jednoj godini imamo tri ili četiri bijega. Nije normalno ni da se zatvorenici slikaju po ćelijama, snimaju na poligonu i ko zna šta još. Čovjek se zapita ko tu koga nadzire.
Možda bi neko trebao malo ozbiljnije preispitati rad uprave zatvora. Ali, daj Bože.
Oko osam sam na poslu. Dan je, očigledno, odlučio da ne čeka ni kafu ni mene.
S Dinom na snimanje. Prvo snimamo Vehida Šehića. Zvat ćemo ga Šale. Tema su izbori i kandidati, a Šale zna sve. Izborni proces ima u malom prstu. Kod njega čovjek može doći s jednim pitanjem, a otići s predavanjem iz izbornog prava.
Nakon njega, trk do Zlatka Dukića.
I Dukić je sveznalica kada je u pitanju politika u Tuzlanskom kantonu. Godinama je bio u SDP-u, pa politiku poznaje i izvana, kao novinar, i iznutra, kao njen direktni učesnik. Kaže da mu se politika ogadila.
A onda saznam da je napisao više od trideset knjiga. Mislim da ih je 35.
Aferim.
Zamislim čovjeka koji napiše 35 knjiga i shvatim da se ja nekad umorim i od pisanja jedne vijesti.
Trideset i pet knjiga. To više nije pisanje, to je ozbiljan poduhvat.
Poslije izjava, kafa. Naravno.
Pa na snimanje s Daliborkom.
Proces polaganja vozačkih ispita u Tuzlanskom kantonu je u krizi. Veliki broj autoškola opstruira odluke resornog ministra. Nije dobro kada se politika uplete tamo gdje bi trebala biti samo pravila, zakon, znanje i saobraćajni znakovi.
Vozački ispit bi, valjda, trebao biti jednostavna stvar, znaš voziti, položiš, ne znaš, učiš dok ne naučiš.
Ali kod nas ni to ne može bez politike.
Nadamo se da će se rješenje pronaći uskoro. Najviše zbog onih koji polažu. Oni ionako dovoljno plate da bi na kraju još morali polagati i politički ispit.
Poslije svega toga, kafa kod Ramiza.
Teme iste kao i uvijek. Problemi, posao, problemi…
Čovjek shvati da se neke stvari u životu ne mijenjaju. Samo se mijenjaju ljudi koji ih prepričavaju.
Pišemo i lijepu priču iz živiničkog Svojata. Tamo cvjeta uzgoj krastavaca kornišona. Ljudi vrijedni, cijena dobra, urod dobar. Decenijama se radi, sadi, bere i živi od zemlje.
Kud ćeš ljepše.
U moru politike, problema, bijegova i saopćenja, lijepo je naići na ljude kojima je najveća briga hoće li krastavac biti dovoljno dobar za otkup.
Dan je vreo. Jedan od najtoplijih ove godine, a bilo ih je baš vrelih. Ili je stvarno toliko vruće ili je do mene.
Leđa me bole. Nikako na zelenu granu.
Čovjeku godine dođu tiho. Prvo primijetiš da te nešto zaboli kad ustaneš. Onda kad sjedneš. Pa kad legneš. Na kraju shvatiš da te najviše boli ono između, kad trebaš ustati.
Još par vijesti pa na Federaciju.
Prije toga kafa u Friendsu s Durmom.
Nakon emisije odem na piće s Hrnjom. Spominjao sam ga već. Došao čovjek iz Njemačke na odmor. Godinama smo zajedno radili na televiziji Tuzla.
Sjedimo i pričamo.
O poslu. O kolegama. O ljudima koji su nekad bili svakodnevni dio života, a danas ih sretnemo slučajno, ako ih uopće sretnemo. O tome kako se televizija promijenila, kako smo se promijenili mi i kako vrijeme nekako uvijek uspije proći brže nego što smo planirali.
Dotaknemo se mnogih tema.
I tako prođe dan.
Pun ljudi i ćudi.
Od zatvora do kornišona. Od izbora do vozačkih ispita. Od Šehića i Dukića do Ramiza, Daliborke, Durme i Hrnje. Malo politike, malo posla, malo kafe i poneka bol u leđima da nas podsjeti da ipak nismo od čelika.
A između svega toga, život.
Sutra je novi dan.
I sve u krug.
Samo se nadam da će sutra prva kafa uspjeti ostati prva vijest.
(V.M.)