Foto: Balans
Petak je dan za metak. Nema tu puno pameti. Ustanem u pola sedam, palim kuhalo, kafa. Prva jutarnja, ona koja čovjeka malo sastavi prije nego što ga dan rastavi.
Prije osam krećem na posao. Pred Vladom protestuju vlasnici autoškola, instruktori i budući vozači. Snimamo Nelu. Ona vodi jednu od autoškola i izgara za njihove zahtjeve. Borac. Bez nje bi ovo išlo znatno teže.
Tu je i Beriz. Kod njega sam, eto, i ja nekada polagao vozačku. Sakić radi dobar posao. Vrijedni ljudi. Oni koji uče druge kako da voze, a danas se sami bore da ih neko sasluša.
Nakon protesta odvezem Golfa majstoru. Pišti auto, kao ludo. Moramo to riješiti.
Kod Džeme gužva kao da je ovo jedini servis u Tuzli. Kaže, može biti ovo, može biti ono. Provjerit će majstor, pa javiti šta je u pitanju i koliko će koštati. To koliko će koštati nekako uvijek zvuči potresnije od samog kvara.
Kafa u Friendsu. Durma i ja. Onda dođe i Mirza. Malo o poslu, malo o svemu. Kafa, ljudi, priče. Nekako se i dan lakše nastavi kad ga podijeliš s nekim.
Onda drugo snimanje. S Mirelom. Ide i Mirza. Draft Teatar Tuzla ima press.
Od 24. do 29. augusta Tuzla će ponovo živjeti u znaku teatra. Draft Teatar organizuje 26. izdanje međunarodnog festivala Pozorište bez granica.
Kaže Mirza da je snimio haman sve najave festivala. Znači, 26. po redu.
Dobro je da Tuzla ima ovaj festival. A još je bolje što ima Mirzu koji snimi i njega i gotovo sve druge događaje u ovom gradu. Tako već 30 godina.
Trideset godina drugovanja s kamerom. S ljudima. S vremenom.
Mijenjaju se televizije, šefovi, direktori, urednici. Mijenjaju se tehnologije, kamere, vremena. Nekada se snimalo drugačije, danas drugačije. Ali Mirza ostaje.
Ima nešto lijepo u tome kada čovjek toliko dugo ostane vjeran svom poslu. Nije to više samo posao. To postane životopis napisan ljudima i događajima.
Na mrežama mi izbaci dnevnik RTV TK. Zlaja najavljuje dubokim glasom Devletu. Devla odlično vodi dnevnik.
Na Totalu nemam RTV TK, pa nemam priliku gledati dnevnik uživo. Iznenadio sam se kako Devleta dobro radi. A i jaran je.
Aferim.
Onda popodne ganjamo neke papire.
Ganjanje papira je posebna disciplina. Ista kao hodanje po doktorima. Niti ovdje ganjaš papire, niti tamo hodaš po nekom doktoru. Ali patnja je ista.
Mogla bi se uvesti kao kletva, dabogda ganjao papire za neki javni poziv ili konkurs.
Čovjek bi nakon takve kletve trebao imati pravo na tri dana odmora.
Završimo prilog. Objavim vijest kako je žena iz Engleske napunila 117 godina i najstarija je osoba na svijetu.
Sto sedamnaest godina.
Zamisli.
Čovjeku nekad treba cijelo jutro da se sjeti gdje je ostavio ključeve, a žena dočeka 117. rođendan.
Poslije posla svratim u Bingo. Gužva katastrofa. Ljudi oznojeni, umorni, usporeni. Ovo ljeto baš kao da je odlučilo da nas iscijedi do posljednje kapi.
Na kasi ode stoja.
Šta ćeš.
Začas se stoja potroši. Nemaš osjećaj da si išta posebno kupio, a para ode kao da si kupio pola Binga.
I sve ostale kese su prazne na ovom kijametu.
Ako me razumijete.
Prođe tako još jedan dan. Naporan nekako, ali pun ljudi. A ljudi su, valjda, ono zbog čega i vrijedi sve ovo.
Nela koja se bori. Beriz koji radi svoj posao. Durma, Mirza, Mirela. Devla pred kamerom dnevnika. Zlaja s onim dubokim glasom. Džemo koji će pronaći zašto Golf pišti.
I svi oni ljudi koje svakodnevno sretnem, snimim, fotografišem, poslušam ili o njima napišem vijest.
Već 155 dana.
Uz tri dana koja sam preskočio.
Sto pedeset pet dana ljudi, događaja, kafe, posla, gužve, papira, automobila, vijesti i svega onoga između.
Nekad se čini da dan prođe brzo. Nekad nikako.
A na kraju svakog ostane ista stvar, sutra opet treba ustati.
Kuhalo će opet raditi.
Kafa će opet zamirisati.
A onda će doći novi ljudi i novi događaji.
I valjda je to i smisao svega.
Sutra novi dan.
I novi ljudi.
(V.M.)