Foto: Balans
Utorak je svanuo kako treba. Sinoć je malo kiše palo, pa je zahladilo. Nakon onih vrućina, jutro baš legne čovjeku. Ugodno, tiho, normalno. Skuham kafu, malo prelistam vijesti, pogledam šta se dešava po svijetu, a onda oko osam, na posao.
Prvo benzinska. Nasuti goriva, pa dalje.
S Daliborkom na snimanje. Danas snimamo Midu Čauševića. Mido je ozbiljno u politici, državni zastupnik, ali je meni i dalje onaj isti dobar lik kojeg znam godinama. Usput utvrdimo da sam mu prije 18 godina snimao svadbu.
Osamnaest godina.
Čovjek se na takvim stvarima najbolje uvjeri koliko je vremena prošlo. Nekad ti se čini da si jučer bio mlađi, a onda shvatiš da je od nekih svadbi prošlo toliko godina da bi danas njihova djeca mogla biti u godinama u kojima si ti tada bio.
Završimo snimanje, pa krenem izraditi neki ključ. Nije standardni, naravno. Da jeste, bilo bi previše jednostavno. U Mercatoru kažu, ne može. Idi do Pašića.
Sjednem usput na brzinsku kafu u Friendsu. Brzinska kafa je posebna kategorija u našem poslu. To nije kafa da uživaš, nego kafa da potvrdiš da još postojiš.
Onda s Mirelom na novo snimanje. U BKC-u Tuzla likovna kolonija. Slovenski umjetnici i umjetnici iz nekoliko zemalja slikaju svoje viđenje Tuzle i Tuzlanskog kantona. Lijepa priča. Slovenci je organizuju već nekoliko godina i uvijek je nekako lijepo vidjeti ljude koji dođu sa strane, pogledaju ovaj naš kraj i onda ga prenesu na platno.
Mi snimimo, zabilježimo i, dalje.
Kafa s Neimarlijom. Opet brzinska. On u svojim brigama, mi u svojim. Svako nosi ponešto. Ali dobro je. Sve se nekako rješava. Nekad samo treba vremena, nekad strpljenja, a nekad još jedna kafa.
S Daliborkom potom u Kreku. Snimamo predsjednika Sindikata rudnika Kreka, Sejdića. Godinama sarađujemo kroz njegovo sindikalno djelovanje. Dugo je bio u Sindikatu Rudnika Mramor, a sada je naslijedio Zuhdiju Tokića na mjestu predsjednika Sindikata Rudnika Kreka.
Problemi rudara su, izgleda, stari koliko i rudnici. Teško je pronaći vrijeme kada su rudari rekli da im je dobro i da su zadovoljni. Uvijek neka plata, dug, oprema, uslovi, penzija, proizvodnja, budućnost.
1985. godine, u Rudniku Mramor penzionisan je moj djed. I tada su bili problemi sa opremom, malim platama, lošim rukovodiocima.
Problemi koji se prenose s jedne generacije na drugu.
I uvijek se govori kako će se riješiti.
Samo što se to rješavanje nekako predugo čeka.
Poslije snimanja kafa s Durmom. Durma nam kupio majice u novootvorenom butiku u pasažu. S ljiljanima. Eto, i to se danas desilo. Nije kafa uvijek samo kafa.
Poslije toga nazad na posao.
Objavljene liste za izbore. Na listama za Skupštinu Tuzlanskog kantona više od 500 imena. Pet stotina ljudi koji bi, svako na svoj način, da budu dio politike.
Neki od njih zaista zaslužuju svoje mjesto.
A nekima, iskreno, ne bih dao da čuvaju dvije ovce.
Ma kakve dvije.
Jednu.
I to bih povremeno provjerio.
U međuvremenu odem do Pašića i konačno izradim ključ. Radnja koja radi desetljećima. I lijepo je vidjeti da još postoje takvi ljudi i zanatlije. Ljudi koji znaju svoj posao, imaju svoj alat i mogu napraviti ono što ti treba, bez aplikacije, algoritma, korisničke podrške i čekanja da ti neko odgovori na mail.
Ključ je gotov. Problem riješen.
Kad bi se i ostali problemi mogli riješiti tako jednostavno.
A onda još jedna važna vijest, Dom penzionera mora smanjiti broj korisnika za oko 60.
I tu više nema brzinske kafe niti šale.
Šta će biti s ljudima koji su tamo smješteni, a sada bi trebali napustiti Dom? Gdje će? Ko će ih primiti? Ko će se pobrinuti za njih?
Odgovora zasad nema.
A iza broja 60 nisu samo korisnici. To su ljudi. Njihove porodice, njihove navike, njihove sobe, njihovi životi.
Ali dan ide dalje. Vijesti se smjenjuju jedna za drugom, kao i ljudi koje srećeš.
Vakat kući.
Svratim na benzinsku. Malo plina u Golfa, cigare, pa u pekaru po hljeb.
I kuća.
Tako dan prođe.
Pun ljudi, snimanja, kafa, ključeva, rudara, umjetnika, političara, vijesti i onih sitnih stvari koje na kraju dana nekako ispadnu najvažnije.
I shvatiš da ti život uglavnom tako i prolazi. Između jedne kafe i drugog snimanja. Između posla i kuće. Između ljudi koje znaš godinama i onih koje tek upoznaješ.
Nekad se usput iznenadiš koliko je vremena prošlo.
Osamnaest godina od jedne svadbe.
A tebi se čini da je bilo jučer.
Možda je to i znak da vrijeme stvarno ide brzo.
I zato, sutra Jovo na novo.
Kafa, posao, ljudi, vijesti.
I tako godinama.
(V.M.)