Foto: Balans
Jučer nije bilo osvrta. Nisam stigao nikako. Svadba.
A kad je svadba, nema tu ni osvrta, ni kafe kako treba, ni normalnog sjedenja. Imaš mladence, roditelje, goste, muziku, kamere, baterije, kablove, kadrove i ono vječno pitanje, snimiste li mi ono?
Snimili smo.
I, što je najvažnije, svadba je prošla lijepo. Mladenci sretni, zaljubljeni, roditelji ponosni. A Ramiz i ja upoznali neke sjajne ljude. Krajišnike.
Pozvali su nas u Krajinu. Kažu da vidimo Bihać, Unu, njihove ljepote. Vidjet ćemo hoće li se dati. Možda odemo. Možda usput snimimo i jednu svadbu. Nikad se ne zna.
Sinoć završili oko pola jedan.
Jutros alarm u sedam.
Alarm zvoni, a ja gledam u njega kao da mi je najveći neprijatelj u životu. Jedva se razbudih. Skuham kafu. I taman očekujem da će me dočekati ona moja jutarnja rutina s mačkom.
Nema ga.
Danima.
I nije mi svejedno.
Nekako se čovjek navikne na ta mala bića. Na njihovo motanje oko nogu, pogled, čekanje, neku njihovu tišinu. A kad ih nema, kuća je ista, ali nije ista.
Na posao krenem oko osam.
Dino se vratio s godišnjeg. Petnaest dana se nismo vidjeli. Popijemo kafu i odmah krenemo nadoknađivati propušteno. Ima se šta pričati. Nije malo petnaest dana u našim godinama. To ti je već skoro jedan mali godišnji odmor od prijatelja.
Dođe i Krdža. Malo posjedimo, pa na doručak. Sarajka, ćevapi.
Jer čovjek nakon svadbe može biti umoran, neispavan i polumrtav, ali ćevap će ga vratiti u život. To je, čini mi se, medicinski dokazano negdje između Baščaršije i Tuzle.
Dolazi i bivši direktor Narodnog pozorišta. I on ogladnio.
A onda vidim jarana.
Zvat ćemo ga Hrnja.
Došao s porodicom. Na odmoru je iz Njemačke. Godinama smo radili zajedno. Bio je dobar snimatelj. Imao je ono nešto što se ne nauči baš iz knjige, oko za kadar, osjećaj za trenutak, znao je šta treba uhvatiti kamerom.
Ali ode čovjek.
Trbuhom za kruhom.
Kao i desetine hiljada drugih.
I uvijek me takvi susreti malo zaustave.
Gledaš čovjeka kojeg znaš godinama, a sada se srećete između dva svijeta. Ovdje je na odmoru, tamo mu je život. Ovdje su prijatelji, tamo su obaveze. Ovdje mu je jezik prirodan, tamo mu je plata bolja.
Neki su otišli i napravili život od nule. I treba im skinuti kapu. Nije lako ostaviti kuću, roditelje, društvo, poznate ulice i krenuti negdje gdje nikoga ne znaš.
Neki, opet, ne mogu.
Ne mogu bez Bosne.
Bez prijatelja.
Bez kahve koja se protegne na sat vremena.
Bez toga da sretneš pet poznatih ljudi dok odeš po hljeb.
Bez našeg rahatluka.
A taj rahatluk, koliko god ga mi često psovali, možda je jedna od rijetkih stvari koje još uvijek imamo, a ne znamo joj cijenu.
Svratim do Ramiza da vidim je li došao sebi nakon svadbe.
Jest.
Ne da se Ramke.
Vratim se na posao. Malo montaža svadbe. Nisam sve završio. Onda dnevne vijesti.
Nova školska godina počinje 1. septembra.
Djeca će, između ostalog, slušati poruke o ljubavi prema domovini, znanju i obrazovanju.
I lijepo je to.
Treba djecu učiti da vole svoju zemlju.
Ali ja bih, ako već pravimo školski program, dodao još nekoliko predmeta.
Na primjer, ustani starijem u autobusu.
Pa onda, ne bacaj smeće dva metra od kante.
Poštuj roditelje.
Ne gledaj u telefon dok ti čovjek priča.
Kaži, dobar dan.
Ne budi mutavac koji obara glavu od ljudi.
Pomozi onome kome treba.
I obavezni predmet, nemoj biti bezobrazan.
Tu bi nam možda trebalo uvesti obavezni i popravni.
Jer domovina se ne voli samo pjesmom i zastavom. Domovina se voli i tako što nećeš baciti kesu kroz prozor automobila. Tako što ćeš pomoći starijem čovjeku. Tako što nećeš prevariti čovjeka ako možeš. Tako što ćeš svoj dio posla uraditi kako treba.
A dosta toga, ipak, ne uči se u školi.
Uči se kod kuće.
Uči li?
Vidimo svi.
Prođe dan.
Vakat kući.
Trebam do nene. Nisam bio dva dana.
Prije toga stanem na pumpu. Kupim cigare i njoj kroasan. Skuham nam kafu.
Pitam je da joj otvorim kroasan.
Mogao si. Ali pola ću samo. Nek mi stoji pola.
Otvorim ja.
Ona pojede sve za minut.
Gleda u mene.
Pa ja pojedoh sve.
Smije se.
I ja se smijem.
Nije ovo bilo prije.
Ovo je sad novotarija.
Prije je slabo bilo išta.
Danas ima kroasana, kafa, automobila, telefona, svega. A opet čovjek nekad više cijeni ono čega nema.
Mačka nema.
Prijatelji su po Njemačkoj.
Neki su u Sarajevu, neki u Krajini, neki ko zna gdje.
Neki su ostali.
Neki se vraćaju samo na godišnji.
A mi se sretnemo, popijemo kafu, pojedemo ćevape i za tih sat vremena kao da se ništa nije promijenilo.
I možda je to život.
S jedne strane odlaze ljudi.
S druge dolaze novi.
Neko ode iz Bosne, neko nam dođe iz Krajine.
Neko traži bolji život u Njemačkoj, neko nas pozove da vidimo Unu.
Neko jede pola kroasana, pa pojede cijeli.
A neko, kao ja, ujutro skuha kafu i gleda prema vratima čekajući mačka.
Tako prođe dan.
I ovakav i onakav.
Nekad umoran.
Nekad nasmijan.
Nekad malo tužan.
Ali prođe.
I zato ne treba puno filozofirati.
Sutra je novi dan.
Nova kafa.
Možda se mačak vrati.
Možda odemo u Krajinu.
A možda se ništa od toga ne desi.
Nikad se ne zna.
Ali jedna stvar je sigurna.
Sutra je novi dan.
I nova nafaka.
(V. M.)