Foto: Balans
Subota je. Osam sati. Ustajem bez alarma, što je već samo po sebi lijepa stvar. Čovjek shvati da je postao toliko odgovoran da ga i vlastiti organizam budi na vrijeme. Ili je, možda, jednostavno ostario. Nećemo danas o tome.
Imam obaveza oko kuće. Stres mi je, ali mora se. Sinoć je bio vodoinstalater i riješili smo odvod. Jutros, dakle, slijedi nastavak radova. Treba zagrnuti kanal koji je iskopan, zagipsati zid kud je prošla cijev i još ko zna šta sve. Kuća je čudo. Čim jednu stvar popraviš, ona ti ponudi još tri.
Uz kafu malo vrtim vijesti.
U Omišu je u požaru stradala djevojka iz Bosne i Hercegovine. Radila je tamo kao sezonska radnica i život ostavila u tom gradu. Pročitaš vijest i shvatiš koliko je malo potrebno da se sve ono što čovjek planira, čemu se nada i za šta radi prekine u jednom trenutku.
Tragedija velika.
Odem do Zeka Komerca po gips i neke sitnice. Na pijaci u Šićkom gužva. Jedni prodaju povrće i voće, drugi odjeću i obuću, ima i dio s polovnom garderobom. Ima svega. Valjda je tako i sa životom, na jednom mjestu uvijek ima svega. I novog i starog, i potrebnog i nepotrebnog.
Vratim se kući i uhvatim posla.
Iako imam rukavice, žuljevi se nekako izbore za svoje mjesto.
Nakon posla skuham kafu, malo sjednem i predahnem.
Odem onda neni na kafu. U avliji kazan, peče se pekmez. Miris se širi i odmah čovjek nekako ode nekoliko decenija unazad, iako tamo nije ni bio.
Kažem da siđemo i mi malo da vidimo. Skuhamo kafu.
Nena priča kako je i ona nekada tako pekla pekmez.
Samo što tada nije bilo mašina da olakšaju posao.
Priča kako bi otišla ubrati jabuke, donosila vreće na sebi do žećke, onda ih lupala, cijedila širu, pa sve to tovarila na kolica, dovlačila kući i tek onda pekla pekmez.
I ništa joj, kaže, nije bilo teško ni mrsko.
Ja slušam i kontam koliko je to zapravo bilo posla. Kažem joj da je naporno i da je, koliko sam shvatio, samo branje i lupanje jabuka trajalo dva dana.
Ma i više od dva dana, kaže.
Pa malo zastane i doda, ma, kad sam bila budala.
Nasmiijem se.
Valjda čovjek tek kasnije shvati koliko je snage imao. Dok si mlad, misliš da tako mora. Radiš, nosiš, guraš, ne pitaš koliko će trajati. Tek poslije, kad se malo udaljiš od svega toga, shvatiš da si tada zapravo bio mnogo jači nego što si mislio.
Danas imamo mašine za sve. I opet nam je nekako teško.
Veliki broj vjernika danas je obilježio Veliku Gospu u Breškama kod Tuzle, patron i najveći župni blagdan Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije. Osim mise, ljudi vole otići i pod šator. Svira izvorna muzika, peku se jagnjad i prasići, ljudi se druže.
Lijepa tradicija. Neke stvari, srećom, ne trebaju modernizaciju.
Grad Tuzla danas je ponovo upozorio građane da ne pale vatru na otvorenom zbog povećanog rizika od požara. Kazne za one koji to rade mogu biti i do 1.500 KM.
I čovjek se pita, zar baš treba nekoga upozoravati da se po ovom kijametu ne pali vatra po livadama i njivama?
Vrućina ubija, trava suha kao barut, a neko bi baš sada da čisti plac tako što će zapaliti granje.
Neki ljudi su, izgleda, ograničeni i za vlastito dobro.
Sutra snimamo svadbu. Drug Ramiz i ja.
Već osjećam onaj poznati grč u želucu.
Rijetko snimam svadbe. Odvikao sam se. Nekada sam ih radio mnogo češće. Cijene su danas dobre pa čovjek kaže, treba nekad i to snimiti. Nekada sam radio svadbe za par stoja. Mada su tada i pare bile više vrijedne nego danas.
A svadbe su baš muka za raditi.
Traju dugo. Ljudi su kompleksni. Treba biti na sto mjesta u isto vrijeme, paziti na kadar, zvuk, mladence, roditelje, goste, tortu, prvi ples, drugi ples, treći ples koji niko nije planirao…
I onda još sve to poslije treba pregledati.
Ali dobro.
Sutra ćemo.
Danas je subota i dan je prošao između kanala, gipsa, žuljeva, kafe, vijesti, pijace i nene koja se prisjeća vremena kada je pekmez pekla ručno i kada joj ništa nije bilo teško.
Možda je to i najbolji opis života.
Dok smo u njemu, samo radimo i guramo. Tek kasnije shvatimo koliko smo toga mogli, koliko smo nosili i koliko nam ništa nije bilo mrsko.
A sutra?
Sutra je novi dan.
Kakav će biti, vidjet ćemo.
(V.M.)