Srijeda, 12. august.
Ustajem u šest. Imamo neko snimanje malo ranije. Skuham kafu, pogledam oko sebe, mačka nema nigdje. Zovem ga. Ništa. Nigdje ni njega ni njegovog karakterističnog mjaukanja, ni repa koji se provlači između nogu. Pomislim, dobro, vratit će se. Valjda.
Krećem oko sedam na posao.
Prva stanica, Ministarstvo obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona. Protest vlasnika autoškola i instruktora. Ministarstvo uvelo digitalizaciju, autoškole negoduju. Ne žele, kako kažu, da im ministarstvo određuje pravila poslovanja u njihovim firmama. Ko će prvi popustiti, ostaje da vidimo. Kod nas se takve stvari obično rješavaju tek kada svi dovoljno puta kažu da neće popustiti.
Tu su i kolege. Daliborka i Brano, RTV TK, ekipa Slona, Samir i Samir Neimarlija sa BHT-a, Mirso. Tu je i Kenda. Snimamo instruktore, snimamo ministra, snimamo sve što treba. Posao kao posao.
A onda, kafa.
Kenda zove i kaže da mu je policija napisala kaznu. Napisali su i Brani. Zabrana parkiranja.
Dobro, jasno je, zakon je zakon. Mediji nisu iznad zakona i nema razloga da budu. Ali čovjek nekako očekuje da se, kada desetine ljudi dođu na protest, kada su sva parking mjesta zauzeta, kada su automobili očigledno od medijskih ekipa, možda pogleda malo šira slika.
Na autima akreditacije. Kamere u rukama. Ljudi rade svoj posao.
Ali ne.
Piši kaznu.
Neko će reći, a šta su mediji bolji od drugih? Nisu. I to je tačno. Samo, valjda postoji nešto što se zove fleksibilnost. Ako smo negdje došli da radimo, ako nikome ne smetamo, ako ne ugrožavamo saobraćaj, može se nekad valjda pogledati i šta se zapravo dešava.
Podsjeti me to na jednu staru scenu.
Išao sam jednom da snimim jednog našeg poznatog Tuzlaka. Nigdje mjesta za parkiranje. Ni lijevo, ni desno. Stanem na neko proširenje, onako, više makadam nego parking. Tek da snimimo izjavu.
Dok snimamo, policajac zapisuje.
Završimo, krenemo prema autu.
Dobar dan.
Dobar dan.
Mi smo sa televizije, snimali smo ovdje izjavu. Zapišite vi, sve je u redu.
Policajac pita koga smo snimali?
Kažemo mu.
A on će, pa on nas je i zvao da dođemo jer ste parkirani u zabrani.
Eto ti pameti.
Čovjek te pozove da dođeš, ti dođeš da ga snimiš, a on u međuvremenu pozove policiju da te kazni.
Neke stvari kod nas stvarno ne možeš ni napisati u scenariju. Život ih napiše bolje.
Poslije snimanja, Friends. Kafa. Ima Krdža.
Sjednemo svi skupa. Teme razne. Od ovisnosti o telefonima do saobraćaja, policije, kazni i toga kako smo svi nekako postali robovi uređaja koji su nekada trebali da nam olakšaju život.
Krdža se hvata za torbicu da plati.
Niko se ne buni.
Ne zato što ne volimo plaćati. Naprotiv. Nego, eto… ne znam šta bi čovjek rekao u takvom trenutku.
Krdža sebi, mi sebi, Kenda sebi.
I svi sretni.
Kod Kipova kupim pite pa na posao. Dnevne vijesti stižu. Malo crne hronike, malo lijepih vijesti. Poput one o pomoći penzionerima.
I tako dan prolazi. Jedna vijest, druga, treća. Telefon zvoni. Snima se. Piše se. Objavljuje.
I prije nego što čovjek stigne shvatiti šta je sve uradio, dan je već otišao.
Poslije posla svratim neni na kafu.
Prvo je nazovem da pitam šta da joj kupim.
Neko slatko, sladoled…
Ona kaže, kupi mi ono mehko u papiru što dođe. Ne mogu se sjetiti kako se zove. To najvolim.
Kontam šta bi moglo biti.
Kroasan.
Dođem i pitam:
Je li ovo?
E, to je! Vidi što je lijepo.
Kažem joj da će uz penziju dobiti i sto maraka od Vlade.
Gleda me.
Ko je to Vlada?
Irfan, premijer.
Onaj mladi?
Ja.
E, on je dobar. Mi dobijamo svake godine po sto maraka od njega. Drugi, jel’ de, nisu davali? A mogli su. Šta im je falilo!
Nasmijem se.
Nekad politika najbolje izgleda iz nena perspektive. Nema tu puno filozofije. Ko da, dobar je. Ko ne da, mogao je.
Popijemo kafu.
Svratim još u njivu kod matere da naberem pečenjaka. Otkinem nekoliko i krenem kući.
A kod kuće, nema mačka.
Nije dolazio nikako.
Cijeli dan ljudi. Protesti, kamere, policija, kazne, kafe, telefoni, vijesti, premijer, penzioneri, pita, pečenjak…
A onda uđeš u kuću i shvatiš da ti nešto fali.
Fali jedan mačak.
Fali da maše repom po kući. Da se mota oko nogu. Da gricka ruke i noge. Da stoji kod frižidera kao da je upravo on platio račun u Bingu pa ima pravo da traži šta mu pripada.
Nema ga.
Nadam se da je dobro.
Možda je negdje našao hladovinu. Možda se negdje zavukao. Možda će se pojaviti sutra ujutro kao da se ništa nije desilo, pogledati me onim svojim pogledom i pitati gdje je doručak.
Volio bih da bude tako.
Dok pišem ove redove, na N1 počinje dnevnik.
Sedam sati.
Još jedan dan je iza mene.
Sutra je novi dan, nove obaveze i novi ljudi.
A možda i ovi isti od danas.
Vidjet ćemo.
Samo se nadam da će među njima biti i jedan poznati rep koji će se provući kroz vrata.
Jer neke stvari čovjek tek primijeti kada ih nema.
(V.M.)