Foto: Balans
Četvrtak je, 13. august. Jutro mi se čini nekako ugodnije nego prethodnih dana. Kao da je i nebo odlučilo malo spustiti temperaturu i pustiti ljude da dišu.
Skuham kafu. Mačka nema.
Još se nije vratio.
Popijem kafu, malo prelistam vijesti i – vrijeme je za posao. Četvrtak neće čekati da se mačak vrati.
Pravo pred Vladu Tuzlanskog kantona. Tamo već protestuju instruktori i vlasnici autoškola. Protestovali su i jučer, protestovat će i sutra. Traže da Ministarstvo obrazovanja povuče odluku o uvođenju softvera u proces polaganja vozačkih ispita.
Gledam ljude, kamere, transparente i slušam priču koja traje već mjesecima. Kod nas se, izgleda, neke stvari najlakše riješe tako što prvo naprave problem, pa onda svi zajedno tražimo rješenje problema koji možda nije ni morao nastati.
Vidjet ćemo na šta će ovo izaći.
Na snimanju kolega sa RTV TK. Zvat ćemo ga Muho.
Bio je na bolovanju, sada se vratio. Hvala Bogu, sve je dobro sa zdravljem. I meni drago. Muhu znam godinama. Nismo nikada radili zajedno, ali ga poštujem zbog ogromnog znanja i svega što je ostavio iza sebe kao snimatelj.
Ima ljudi od kojih čovjek može mnogo naučiti, čak i kada s njima nikada nije sjedio u istoj redakciji. Muho je jedan od takvih. Neki ljudi jednostavno ostave trag u poslu kojim se bave. Ne moraš s njima dijeliti kancelariju da bi znao koliko vrijede.
Tu je i Kenda. Snimimo šta treba i pravac BCC, na kafu.
Nismo kahvenisali nekoliko dana, pa valja elaborirati sve ono što se u međuvremenu nakupilo. Kod nas se uz kafu ne razgovara samo o kafi. Pretresu se vijesti, ljudi, politika, posao, život, pa se nekako usput riješi i pola države. Druga polovina ostane za sutra.
Vraćam se na posao.
Pišem članak o protestima, a između toga stižu i druge vijesti.
Određen pritvor muškarcu iz Živinica zbog maltretiranja djevojke.
Svašta se dešava kod nas u posljednje vrijeme. Ljudi kao da sve češće gube živce, a s njima pomalo i razum. Nekada se čovjek zapita gdje nam je nestalo ono malo strpljenja koje smo nekada imali. Ili smo samo postali toliko umorni da više ne znamo razgovarati jedni s drugima.
A onda, voda.
Grad Tuzla sinoć poslao upozorenje građanima da štede vodu. Nema zalijevanja, nema pranja ploča i dvorišta, nema punjenja bazena.
I ne treba.
Onaj ko nikada nije ostao bez vode možda ne zna koliko je voda zapravo velika stvar. Česma stane, a onda čovjek shvati koliko je sve ono što uzimamo zdravo za gotovo zapravo dragocjeno.
Zato, štedimo vodu. Dok ove suše ne prođu, neka svaka kap bude na pravom mjestu.
U Gradačcu je otvoren Sajam šljive. Najvažnija manifestacija za taj grad, a jedna od važnijih i za cijeli kanton. Šljiva, ljudi, tradicija, posao i sve ono što ovaj kraj godinama nosi sa sobom.
I tako se, između protesta, pritvora, vode, sajma i kafe, nekako približi kraj radnog dana.
Pomislio bi čovjek da je gotovo.
Nije.
Zove majstor.
Dolazi da štemamo neki zid i provučemo odvodnu cijev.
Trk kući.
Jer život je takav. Dok jedni protestuju pred Vladom, drugi pišu vijesti, treći prodaju šljive, četvrti štede vodu, a ti navečer štemaš zid da provučeš cijev.
I tako dan prođe.
Bez velikih zaključaka.
Bez velikih promjena.
Samo još jedan četvrtak.
Mačka se još nije vratio.
I to mi nekako ostane u glavi.
Možda se sutra pojavi kao da ništa nije bilo. Mačke to mogu. Odu kada hoće, vrate se kada njima odgovara i još očekuju da ih dočekaš kao da su bili samo pet minuta u komšiluku.
A mi ljudi, eto, cijeli dan negdje jurimo, nešto dokazujemo, pišemo, snimamo, protestujemo, štedimo, popravljamo i brinemo.
I na kraju se opet pitamo, gdje je mačak?
Sutra je petak.
Kakav će biti?
Vidjet ćemo.
(V.M.)