Foto: Balans
Sinoć, poslije posla, svratim do nene.
Zvala je ranije. Kaže, treba mi kupiti mlijeko, odrezati nokte, svašta mi treba. Svrati s posla.
Svratim, naravno.
Obavim šta treba, skuham kafu i sjednemo. Kaže mi da je poželjela da dođem. Nema me dugo.
A bio sam prije dvije noći.
Ali neni je i dvije noći dugo.
Kaže da treba kupiti drva. Ugalj je već kupila. Kažem joj da ću naručiti da joj dovezu.
Imam ja para,,kaže odmah.
Znam da imaš, neno.
Uz kafu se nekako razgovor prebaci na vrijeme kada se drva nisu naručivala. Nije tada bilo, nazoveš čovjeka, kažeš adresu i pitaš kad stiže kamion.
Tada ideš u šumu.
Nasiječeš drva, izneseš ih dokle traktor može prići, natovariš. Onda čovjek doveze kući, pa ih isiječeš na ćutili, pa iscijepaš. Oko drva je nekada bilo toliko posla da je, kad ih konačno složiš, bilo ti žao da ih ložiš.
Danas samo naručiš.
Kažem joj, najvažnije je imati gutu.
Odmah se složi sa mnom.
I jeste tako. U ovom vremenu, kad se sve može kupiti, naručiti i dostaviti, najvažnije je imati gutu. Za drva, za hljeb, za mlijeko. A bogami i za život.
Dok odlazim kući, kaže mi da joj uberem krušku. Otkinem dvije.
Jutros ustanem oko osam, možda i malo kasnije. Kafa.
Malo vrtim vijesti, malo gledam televiziju.
To jutarnje vrijeme prođe mi kao da sam pod nekom blagom narkozom. Da me neko oko podne ubije i pita šta sam gledao na televiziji, vjerovatno ne bih znao.
Znam samo da je bilo nešto.
Poslije odem do pekare po hljeb. Doručak, pa kafa, pa ručak.
Kako ide dan, tako ide.
U međuvremenu, vijesti.
Sinoć u Bileći čovjek automobilom po njivi ganja ljude i troje ih udari. Bile trke konja, pa valjda nakon toga proradi adrenalin. Policija ga i danas tražila i našla.
Kakav mozak čovjek mora imati da sjedne u automobil i odluči da mu je njiva trkačka staza, a ljudi prepreke?
Onda vijest da je maloljetni sin ministra u Vladi Kantona Sarajevo među osumnjičenima za paljenje firme u Vitezu. Otac piše na Facebooku kako mu je sin uvučen u medije.
Niko njega nije uvukao.
Ako je momak zaista kriv, sam se nametnuo.
Mediji samo dođu po onoga ko se nametne. Nisu baš oni krivi za sve što nam se dešava.
A onda, između svega toga, jedna lijepa vijest.
Iz Tuzle je tokom augusta u svijet odletjelo oko 52.000 ljudi.
Aerodrom procvjetao.
Lijepo je vidjeti da iz Tuzle ljudi odlaze negdje gdje ne idu samo po vizu, nego i na odmor. Još je ljepše što se vraćaju.
Uprava i ministarstvo rade sjajan posao.
Aferim i za direktora Ibiza ministra Žilu.
Pišem tekst o politici pred izbore. O koalicijama, preletačima, pravljenju vlasti, matematici koja nikada nije samo matematika.
Ćuda je neki dan pisao kako su neki političari u Skupštini Tuzlanskog kantona već dvadesetak godina.
Dvadeset godina.
Pola radnog vijeka.
Čovjek za to vrijeme može od djeteta napraviti čovjeka, izgraditi kuću, promijeniti tri automobila, otići u penziju.
A neki kod nas za to vrijeme samo promijene stranku.
I ostanu isti.
Poslijepodne treba kositi avliju.
Toplo je, mada nije kao prethodnih dana. Ali trava ne čita vremensku prognozu. Raste po svom.
Kupim gorivo, primjesu za gorivo i polako.
Završim.
Nije ni bilo puno.
Samo sam ja, kao i većina ljudi, sklon da svaki posao u avliji doživim kao da upravo krećem na ekspediciju preko Himalaja.
Poslije toga kafa.
Sjednem malo.
I onda stiže vijest da se u Živinicama zapalila kuća porodice Humkić.
A prije toga, samo nekoliko sati ranije, umro im je otac.
Nekad se čovjek zapita koliko jedna porodica može podnijeti u jednom danu.
Kuća, ono što su godinama sticali, nestane u vatri. I dok još traje bol zbog smrti čovjeka, dolazi nova nesreća.
I onda ti sve ono što si tokom dana radio odjednom izgleda sitno.
I drva, i trava, i kafa, i televizija, i vijesti, i politika.
A opet, od toga je sastavljen život.
Od jedne kafe kod nene.
Od toga da joj odrežeš nokte.
Od mlijeka koje treba kupiti.
Od drva koja će stići.
Od rečenice: Poželjela sam da dođeš.
Od trave koju moraš pokositi.
Od vijesti koje te rastuže.
Od neke lijepe vijesti koja te na trenutak obraduje.
I tako prođe dan.
Sutra je novi.
Počinje nova sedmica.
Valja ustati, skuhati kafu i vidjeti šta je život pripremio.
A neni treba još nešto kupiti.
I vjerovatno će opet reći da me dugo nije bilo.
A bio sam prije dvije noći.
Ali dobro.
Kod nene dvije noći očigledno imaju neku posebnu vremensku zonu.
I neka imaju.
Dok god ima ko reći, poželjela sam da dođeš, čovjek ima razloga da ide.
A za sve ostalo ćemo lako.
Samo da imamo gutu.
(V.M.)