Foto: Facebook
Dovoljan je jedan metak. Bilo gdje u svijetu. U pustinji, na planini, preko okeana, svejedno. Onaj trenutak kad negdje opali bomba ili Kinez pojede šišmiša, u Bosni i Hercegovini prvo stradaju police s brašnom i uljem.
Sinoć u jednom tuzlanskom tržnom centru, opšta histerija. Kolica škripe pod teretom straha. Pet vreća brašna. Karton zejtina Bimal. Kafa, šećer, tjestenina. Redovi nervozni, pogledi zabrinuti, tempo ubrzan kao da nestaje kisika, a ne jestivog ulja.
Pitam jednog starijeg gospodina, više iz radoznalosti nego iz potrebe za odgovorom. Očekujem onu poznatu rečenicu: “Ja sam preživio rat.” Umjesto toga, dobijem gotovo prijekor, “Ne znaš ti, dijete, kako je kad se zarati. Mi nismo imali…”
I tu rečenica ostane da visi. Nedovršena, ali svima jasna.
Nije on jedini. U pola sata kupovine nagledao sam se kolica i kolica, pretežno natovarenih uljem, brašnom, kafom. Kao da se ne kupuje hrana, nego sigurnost. Kao da se u tih pet vreća brašna može spakovati mir.
U Lukavcu i Banovićima nema goriva, nestalo dizela, a sukob u Iranu počeo prije pet dana. Kako nema, gdje je? Čeka u tankerima veću cijenu? Ili su svi rezervoari u ovim gradovima napunjeni do čepa.
I nije ovo priča o pohlepi. Ovo je priča o kolektivnoj traumi koja nikada nije do kraja zacijelila. Rat u Bosni i Hercegovini nije samo historijska činjenica, on je i dalje aktivan u podsvijesti. On živi u rečenicama roditelja, u pričama o redu za hljeb, u sjećanju na prazne police, na konvoje i humanitarnu pomoć.
Problem je što nas ta trauma, umjesto da nas nauči solidarnosti, često gura u instinkt zgrabi prije drugog. Jer kad svako kupi po pet vreća brašna, neko ostane bez ijedne. Strah je razumljiv. Panika je zarazna. Ali histerija je luksuz koji sebi ne možemo priuštiti.
Paradoks je što danas živimo u vremenu globalnih lanaca snabdijevanja, brzih informacija i stalne dostupnosti robe. Ipak, naša prva reakcija nije provjera činjenica, nego pravac, najbliži supermarket. Ne čekamo analizu stručnjaka, nego gledamo u kolica komšije. Ako on uzima tri kanistera ulja, ja ću četiri, mora da zna nešto što ja ne znam.
Tako se panika širi brže od vijesti.
I dok se negdje daleko vode ratovi, mi ovdje vodimo svoje male bitke protiv praznih polica koje sami praznimo. Metak opali hiljadama kilometara daleko, ali odjek najjače zaboli između u vitrini s brašnom i uljem.
Možda problem nije u tome što kupujemo. Možda je problem što nikada nismo naučili da vjerujemo da će sutra police opet biti pune. Da neće svaka kriza biti 1992. Da svijet, koliko god nestabilan bio, nije uvijek pred kolapsom.
Dok god budemo reagovali instinktivno, brašno će biti naša prva linija odbrane, a ulje simbol preživljavanja. I svaki novi pucanj, ma gdje bio, kod nas će značiti isto, trk u prodavnicu.
Jer ovdje metak nikad ne pogodi samo tamo gdje je ispaljen. Ovdje on uvijek pogodi i sjećanje. I, da, ja nisam kupio brašno i ulje. I da mi je trebalo, danas ga ne bih uzeo. Bilo bi me stid.
(V.M.)