Foto: Balans
U zemlji u kojoj je povjerenje u pravosuđe odavno na klimavim nogama, vijest da je Ahmed Kastrati pušten na slobodu usred suđenja za ubistvo dodatno produbljuje jaz između zakona i osjećaja pravde. Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da mu ukine pritvor, i to u fazi kada svi svjedoci još nisu ni ispitani, u Tuzli je odjeknula snažnije od bilo koje sudske formulacije i pravnog obrazloženja.
Grad soli ne bruji zbog pravnih finesa. Bruji zbog pitanja kako je moguće da se čovjek optužen za ubistvo brani sa slobode, dok postupak još traje, a svjedoci tek trebaju stati pred sud?
Prema optužnici, Kastrati se tereti da je 21. juna prošle godine, u ugostiteljskom objektu u Tuzli, zadao jedan udarac šakom u glavu Saša Vilušić. Vilušić je preminuo 10. jula u UKC-u Tuzla od posljedica povreda. Tužilaštvo slučaj kvalifikuje kao ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH.
Ali ova priča danas nije samo o kobnom udarcu. Ona je o sudskoj proceduri.
Vrhovni sud FBiH je pritvor ukinuo jer je istekao zakonski rok od dva mjeseca, a prethodna rješenja nisu postala pravomoćna u predviđenom roku. U trenutku odlučivanja, formalno-pravno gledano, nije postojao osnov za daljnje zadržavanje optuženog iza rešetaka. Sud je, dakle, postupio u skladu sa zakonom.
I tu dolazimo do suštine problema, zakon i pravda nisu uvijek isto u percepciji javnosti.
Sud je ostavio mogućnost da se pritvor ponovo odredi ukoliko se ispune uslovi iz člana 146. Zakona o krivičnom postupku FBiH. No, ono što zabrinjava jeste trenutak u kojem se sve dešava, faza suđenja kada svjedoci još nisu saslušani. U takvim okolnostima, pritvor nije samo kaznena mjera, već i procesna garancija, zaštita svjedoka, osiguranje nesmetanog vođenja postupka i očuvanje povjerenja javnosti.
Jer svjedoci ne svjedoče u vakuumu. Oni svjedoče u društvenom ambijentu, pod pritiskom sredine, često u strahu, ponekad u dilemi. Poruka koju šalje sistem kada optuženi za teško krivično djelo bude pušten na slobodu prije nego što svi iskazi budu uzeti, neminovno utiče na taj ambijent.
Ovdje nije riječ o presudi, ona tek treba biti donesena. Svako je nevin dok se krivica ne dokaže pravosnažnom presudom. Ali pritvor u teškim krivičnim predmetima postoji upravo zato da bi se taj proces odvijao bez sumnje u njegovu regularnost.
Ako je pritvor ukinut zbog proceduralnih propusta, onda to nije samo pitanje sudske odluke, već i pitanje efikasnosti sistema. Kako je moguće da rokovi isteknu, a odluke ne postanu pravomoćne? Kako se dozvoljava da tehnička ili administrativna kašnjenja imaju tako krupne posljedice u predmetima koji potresaju javnost?
Pravosuđe mora biti i zakonito i uvjerljivo. Kada jedno od toga izostane, prostor popunjava nepovjerenje.
Tuzla danas ne raspravlja o članu 146. ZKP-a. Ona raspravlja o osjećaju sigurnosti, o dostojanstvu žrtve i o poruci koju sistem šalje. A poruka, makar bila utemeljena na zakonu, mora biti pažljivo odmjerena, posebno onda kada svi svjedoci još nisu ispitani, a istina tek treba biti do kraja izrečena pred sudom.
(Balans)