Foto: Balans
Nedjelja, 12. april. Sedam sati ujutro. Dan počinje bez pregovora, kuhalo i kafa. Ona jaka, da razbudi i ono što ni ne znaš da spava u tebi. Prvi gutljaj uvijek obeća više nego što dan isporuči, ali bez njega se ne kreće.
Radna nedjelja. Nema tu mnogo filozofije, oprema, torbe, kratko brojanje jesmo li sve ponijeli i pravac na put. U autu već poznata postava: Omer, Daliborka i ja. Od Tuzle prema Srebrenici put koji traje skoro dva sata, ali nosi težinu mnogo dužu od kilometara. Kalesija, Zvornik, Konjević Polje, Bratunac, Potočari. Imena mjesta kroz koja prolaziš, ali koja te nikad ne puste da prođeš ravnodušno.
To su prostori gdje se tišina ne podrazumijeva, ona se osjeti. I gdje priče nikad nisu do kraja ispričane, koliko god puta bile snimane, zapisivane ili prepričavane. Uvijek ostane nešto između rečenica.
U Srebrenici obilježavanje godišnjice zločina na igralištu. Više od sedamdeset mladih života prekinuto na mjestu gdje je trebalo biti najviše smijeha. Nezamislivo i danas, a opet, stvarno. Previše stvarno.
Radimo, snimamo, hvatamo izjave. Kolege su tu, svi na istom zadatku, svako na svoj način nosi taj dan. Dok čekamo sagovornike, prilazi žena i donosi kafe. Onako, usput, bez pitanja. Kao da zna da su takve kafe najpotrebnije. I jesu, nisu samo piće, nego mali znak da ljudi još uvijek brinu jedni o drugima.
U sali BKC-a u Srebrenici hladnoća se uvlači pod kožu, ona ista koja podsjeća gdje si i zašto si tu. Ljudi izlaze napolje da udahnu aprilsku toplinu, kao da se na trenutak otrgnu od težine prostora koji nosi više od temperature. Među njima i Emir, čovjek kojeg je teško svesti u jednu riječ, između ludosti i potpune jasnoće, između priče i tišine. Govori ono što mnogima ne prija, ali možda upravo zato zvuči istinitije nego većina. I dok ga slušaš, odzvanja ona poznata rečenica bivšeg reisa, “Kome ba mi da se prilagođavamo?”
Nastavljamo snimanje. Razgovori teški. Pitanja još teža. Odgovori najteži. Omer tada postaje neumoljiv, ispituje kao da mu od svakog odgovora nešto lično zavisi. I možda i zavisi. Jer kad slušaš takve priče, više nisi samo posmatrač. Posebno nije Omer.
Prilaze mi ljudi koje viđam tamo često, pitaju, gdje je Dino? On je uvijek s tobom. Ili ja s njim, kako se gleda.
Vrijeme brzo prođe kad je ispunjeno težinom. Već je prošlo dva popodne kad smo završili. Umor se javlja tiho, ali glad burno. Dogovor pada brzo, Zvornik, Burun.
A tamo, druga slika. Gužva, žamor, ljudi na sve strane. Kao da život namjerno pravi kontrast svemu što smo prije toga vidjeli. Među poznatim licima i Mersiha, uvijek u pokretu, uvijek negdje između tri zadatka. Kamera, telefon, organizacija, pa još i planovi za peradarsku budućnost. Pilići već standard, a uskoro, kako kaže, stižu i pačići. Ako ovako nastavi, otvaranje škole za male pačiće više i ne zvuči kao šala nego kao ozbiljan projekat.
Mersiha radi više nego što većina i pokuša. A sta i kako radi, viđate već dugo na BH Reporter.
Sjedamo, konačno. Kafa, ručak i nekoliko minuta tišine koja ovaj put prija. Razgovor lagano klizi u obične teme, one koje liječe od dana kakav je bio.
Put nazad prema Tuzli nešto kraći, ili se barem tako čini. Omer vodi svoju tihu borbu sa snom, malo gleda u nas, malo zatvara oči, klima glavom kao da se slaže sam sa sobom. Mi ga pustimo, neka vodi svoje male bitke. Daliborka i ja tu i tamo progovorimo, tek da ne utihne sve.
Grad nas dočekuje bez pompe. Oni produže na posao, ja prema kući. Usput benzinska, ritual koji zatvara dan. I onda tišina.
Nedjelja se završi, kao i svaka druga. Samo što neke ostanu duže u mislima. Sutra je novi dan, nova sedmica, novi zadaci. Ali ponešto od ovakvih dana nosi se dalje, tiho, bez velike priče, ali dovoljno jako da podsjeti gdje si bio i šta si vidio.
(V.M.)