Foto: Balans
Subota, radna, a sunce se razlilo kao da je praznik. To su oni dani kad čovjek sam sebi izgleda lakši, pa i posao nekako ide pod ruku, a ne niz leđa. Ne bježim ja od posla inače, ali kad je ovako vrijeme, sve mu oprostim, i rokove i nervozu i ono ima još samo ovo.
Naravno, ništa bez kahve. Kahva s Ramizom nije piće, to je institucija. Nakon selama koji traje taman koliko treba da se ne zaboravi da smo odgojeni ljudi, odmah ulazimo u teške teme, kao da smo nas dvojica minimalno savjetnici u tri vlade, a ne ljudi koji zajedno nemaju više od sto maraka u novčaniku. Politika, vlast, ko vlada, kako vlada i zašto baš tako loše. Dotaknemo i Vukana i Komšića, kao da će nas neko sutra pitati za mišljenje pa da budemo spremni.
I tako, uz kahvu i pametovanje koje niko nije tražio, riješimo probleme države, regiona i svijeta. Platimo račun, svako na svoju stranu, bogatiji za još jedno jutro koje vrijedi više od svih tih miliona o kojima smo pričali. Ramiz je rijetka sorta, endemska vrsta ljudi koja još nije izumrla, a bojim se da je takvih sve manje. Šteta.
Poslije romantike svakodnevice, realnost. Snimanje na Trgu slobode u Tuzli. Projekat majki Srebrenice. Tu čovjek spusti glas i podigne poštovanje. Svakog jedanaestog u mjesecu, ista bol, ista imena, iste oči koje su vidjele više nego što bi iko trebao. I potpisujem, nema mjesta gdje je više istine i tuge na jednom kvadratnom metru.
Kolege tu, redakcijski folklor u punom sastavu. Blicko kopa po prošlosti kao arheolog dobrog raspoloženja, Sulje i Brano standardno, Daliborka i Ivana koja nosi torbicu Mona kao da je stigla s modne piste, a ne sa zadatka. Dokaz da u medijima nema krize.
Nema puno filozofije, trk po pitu, pa nazad u realnost. Sijeci, šalji, piši. Danas radim na brzini koju ni internet nema. Jer u 13 sati, pravac Bijeljina. Premijer liga zove, a kad liga zove, ne pita jesi li umoran.
Put preko Gornje Tuzle. Rat davno stao, ali pejzaž kao da još nije dobio tu informaciju. Samir, moj drug do groba, priča, tema na temu, ali posao nas drži u traci, nema skretanja.
Bijeljina. Kahva u Gradskom parku, jer se sve ozbiljne stvari ipak rješavaju uz kahvu. Onda utakmica: Radnik – Željo. Rezultat 0:3. Željo pobijedio, a mi odradili svoje. Sport je tu više kulisa nego suština, prava utakmica se uvijek igra među ljudima.
Nazad kući. Ali prije toga, ručak u Vili Ani. Hrana dobra, društvo još bolje. I shvatiš da voliš ove terene, ove utakmice, ne zbog lopte nego zbog trenutaka između dva snimka, između dvije rečenice, između dvije kahve.
I tako prođe dan. Radni, a lagan. Težak, a lijep. Pun svega, od politike do tišine, od smijeha do sjete. I na kraju, kad se sve sabere, ostane ono najvažnije, da si živio jedan običan dan koji je, na neki čudan način, bio sve samo ne običan.
(V.M.)