Foto: Balans
Petak je. Onaj pravi, aprilski. Sunce udara kroz prozor kao da ima lični obračun s roletnama, a ja pokušavam otvoriti oči uz zvuk kuhala koje radi više nego pola javnog sektora. Sedam sati. Ni kafa još nije kafa, nego obećanje da će dan možda imati smisla.
Krećem na posao. Prva stanica, pumpa. Tu smo Golf i ja ravnopravni, njemu gorivo za 30 maraka, meni cigare. Energija za obojicu, samo različite vrste sagorijevanja. On troši benzin, ja živce.
Na poslu, standard. Obaveze ne dolaze jedna po jedna, nego u paketu, kao neželjeni gosti koji se sami pozovu i još pitaju ima li šta slatko. Dan ide, a ja pokušavam da ga stignem.
Sinoć, rijedak trenutak. Sjedoh s čovjekom kojeg dugo nisam vidio. Drug, prijatelj, bivši kolega i urednik. Zvat ćemo ga Metaj, jer svaka dobra priča treba imati ime koje zvuči kao da nosi težinu karaktera.
Došao iz Zenice, sjeli, popili piće, pričali. Dva sata proletjela kao plata kroz ruke. Metaj je od onih ljudi koji ne znaju za hajde malo, kod njega je sve do kraja ili nikako. Kao novinar kopao po temama od kojih drugi okreću glavu. Kao urednik nije priznavao nedodirljive. Danas vodi centre za osobe sa smetnjama u razvoju i, što je najvažnije, radi to kako treba, bez galame, bez samopromocije, ali s rezultatima koje vidiš u očima djece i roditelja. U zemlji gdje je prosjek nizak, takvi ljudi djeluju kao greška u sistemu. Ili kao nada, ako si optimista.
Danas sretnem Hazima. Iz džepa mu viri plava koverta. Refleksno pomislim, sud. Kaže, Poreska. Odahnem, kao da je meni stiglo. Hazima znam godinama. Upoznao sam ga na Maršu mira, gdje je bio jedan od onih bez kojih stvari ne funkcionišu, ali koje rijetko ko vidi. Veza između medija i organizatora, čovjek koji zna gdje šta treba i kad.
Znao sam i njegovu majku. Energija u poznim godinama, osmijeh koji te natjera da se postidiš vlastitog umora. Nema je više. Ostala je ona tišina koju ni vrijeme ne zna popuniti.
Hazim danas radi u BKC-u Tuzla, vodi manifestacije, nasmijava ljude kroz stand-up. I zanimljivo, više ga cijene vani nego kod kuće. Ali to i nije neka vijest. Kod nas si uvijek onaj naš tek kad te drugi priznaju. Do tada si dobar, ali…
I onda standardna lokalna filozofija, ko je Tuzlak, a ko nije. Ako te otac nije napravio na relaciji Brčanska – Slatina, nisi onaj pravi! Ostali su došle. Kakav glup izraz. Kao da se ljudi proizvode po geografskom pravilniku, a ne rađaju.
A već dva dana glavna vijest, novinarsko-politički duel koji se pretvorio u nešto između svađe i predstave. Emocije s jedne strane, strah s druge. U ovoj zemlji, i emocija i strah često govore glasnije od razuma. Posebno kad se približe izbori.
Iako bi petak trebao biti dan za metak, kod nas nije, već za politiku. Poslijepodne je, kako to već biva u ovom dijelu svijeta, rezervisano za politiku. Ne zato što nema drugih tema, nego zato što se politika ovdje ponaša kao vrijeme, uvijek je tu, i uvijek utiče na planove.
Dobra vijest za SDP, načelnik Čelića prelazi u njihove redove, sa sobom vodi još sedam vijećnika. Na papiru, pojačanje. U praksi, zanimljiv eksperiment. Jer Čelić nikada nije bio crven teren, više je to prostor gdje politički kompas prirodno vuče udesno. Ali politika kod nas ima tu osobinu da ideologiju često tretira kao sezonsku garderobu, mijenja se prema potrebi, a ne prema uvjerenju.
Na pressu SDP-a, scena poznata. Federalni ministar iz ove stranke, i već na prvi pogled jasno je čiji je. Kod nekih političara stranačka pripadnost nije stvar programa nego estetike. Sav, odijelo, i naravno, kravata. Toliko dosljedno da bi ih čovjek, uz malo mašte, mogao prepoznati i iz svemira.
Na zadatku i kolega, zvat ćemo ga Sulje. Vrijedan, okretan, ima oko za kadar, vidi se da zanat nije učio preko noći. Već uz Muhameda Kahrimanovića, a od Muhe ko je učio posao, za njega nema zime. Takvi ljudi su rijetkost u ovom poslu, ne prave buku, ali naprave posao. Pouzdanost je valuta koja ne devalvira ni u medijima pa ni u politici.
Nakon SDP-a, selimo na tribinu SDA u Doboj Istoku. Tamo, dežavu. Isti ljudi, iste fraze, ista energija koja kao da je ostala zarobljena u nekoj ranijoj kampanji. U politici se, kažu, mijenjaju ideje, programi, čak i principi. Ali lica, ona ostaju. Kao da postoji nepisano pravilo da se politička scena obnavlja samo kozmetički, dok suština ostaje ista.
Na kraju dana, između kafe koja tek pokušava biti kafa i politike koja pokušava biti rješenje, ostaju ljudi. Oni tihi, uporni, koji rade bez reflektora, bez potrebe da budu važniji nego što jesu. Metaj, Hazim, Sulje, različite priče, isti obrazac, rade, traju i ne prave predstavu od onoga što bi kod drugih bilo glavna vijest.
S druge strane, politika nastavlja svoj dobro uvježbani teatar. Uloge su podijeljene, replike poznate, a publika sve umornija. Mijenjaju se stranke, dresovi, funkcije, ali suština ostaje ista, mnogo riječi, malo stvarnih promjena.
I negdje između te dvije stvarnosti, one tihe i ove glasne, odvija se svakodnevni život. Onaj gdje se mjeri koliko može stati u 30 maraka i koliko još ima strpljenja za iste priče.
Možda je zato jedina prava vijest to da dobri ljudi još postoje. I da, uprkos svemu, rade svoj posao kako treba. Sve ostalo je, manje-više, buka.
(V.M.)