Foto: Balans
Ponedjeljak je, 13. april. Sunce se nešto stislo, proviruje stidljivo iza oblaka, kao da se i ono premišlja bi li se uopće budilo. Jutro počinje ritualom bez kojeg se ne smije pred ljude, miris Brazila u šoljici.
Prva stanica benzinska pumpa, cigare da se dan pregura.
Na ulazu u BKC sretnem Harija. Umjetnik, onaj pravi, što dušom slika dok čeka tu penziju koja nikako da zakuca, a kojoj se niko ne raduje. Pozdravimo se, svako u svoj svijet. A tamo, iza ćoška, slika naše realnosti, radnik Komunalca. Čovjek pred penziju, jedva gura ona kolica, ali ne staje. Kupi ono što smo mi, kobajagi gospoda, bacali gdje nismo trebali. Gledam ga, gledam novčanik, dvdeset maraka samo, deset meni, deset njemu za kahve. Zaslužio je kafu više nego ja.
A na poslu, klasika. Suha politika već od osam. U ovoj izbornoj godini prelijetanje je postalo nacionalni sport broj jedan. Ideologija nula, računica čista ko suza. Ko ponudi bolju poziciju na listi, taj mu je babo. Zovem Vehida Šehića Šaleta, hodajuću enciklopediju prava i zakona. Čovjek ima Ustav u malom prstu, a zakulisne radnje čita k’o bukvar. Kaže mi, „Politika je danas najunosnije zanimanje bez mrvice odgovornosti. Opasna droga“. I u pravu je. Kad jednom sjednu u fotelju, zaborave i ko ih je birao i zašto.
Čujem se i s Vedadom Pašićem. Profesorom, al’ prije svega ljudinom. On bije bitku koju niko ne bi smio sam voditi. Sam se bori za svog Ajada, dječaka koji kroz svijet korača s autizmom. Traži da se svoj djeci s autizmom konačno omogući ABA terapija kroz ZZO, kako je i obećano. Al’ obećanje ludom radovanje, zaključak ostao mrtvo slovo na papiru, a roditelji u TK prepušteni sami sebi. Vedad je heroj, otac dječaka Ajada, čovjek koji se bori da njegovo dijete ima djetinjstvo kakvo zaslužuje. Aferim, profesore, to je borba koja jedina vrijedi. Po meni, profesor je, otac, tata, babo godine, šta godine, stoljeća!
A onda, u taj vrtlog emocija, upada šefica, vlasnica, urednica, direktorica, sve u jednoj ženi, a danas i vulkan u najavi. Reno je izdao, popravka skuplja od samog auta. Psuje se život, psuje se lim, prijeti se vožnjom autobusom dok se grozničavo lista online pijaca vozila. Pokazuje mi neke škode, ja zijevam od umora, a ona odmah đonom, „Šta zijevaš?!“ Na kraju će sigurno pasti neki džip. Buržoazija, zna se, voli da se pati sa stilom.
Izlazim malo da se izluftam od ekrana, sretnem Hazima. Protabirimo koju o životu, kad eto ti učiteljice likovnog, traži Harija. Scena kao iz Žikine dinastije, fali samo muzika da ugođaj bude potpun.
Dan završavam viješću da je Grad Tuzla konačno pokazao zube. Raskinuti ugovori s izvođačima koji kasne. E, pa i neka je! Dosta je više šalabajzera koji ne znaju ni ćumez ozidati kako treba, a kamoli graditi ulice kojima svi gazimo.
Završim posao, pa pravac Bingo! Ne ideš više ni po namirnice, nego kao na redovni obilazak, k’o da ti je tamo prijavljeno prebivalište. Uzmeš ono osnovno, malo mesa, hljeb, nešto za kuću, hranu za mačka, ništa specijalno. Ali kasa te uvijek vrati u realnost, stoja ode lakše nego što si ušao, a kese jedva da imaš šta ponijeti. Čovjek bi rekao da plaćaš ulaznicu, ne robu. Na kasi, poznato lice. Zvat ćemo ga Mure. Nije se puno promijenio, isti onaj pogled koji kao da traži signal, ali ga nikad ne nađe. Sjetim se odmah stare anegdote, ima tome i deset godina. Nije bio oženjen, već zagazio u četrdesete, pa ga komšinice salijeću savjetima, “Hajde, bolan, ženi se, da mlada pomogne materi.” A Mure, sav ozbiljan, prebaci ruku preko majke i kaže, “Ne ženim se ja dok je meni moje supruge.” I gleda, mrtav hladan, k’o da je upravo izrekao životnu mudrost. Danas, oženjen. I žena mu, pa, da kažemo, život ga nije iznevjerio. Neko ih je spojio s tolikom preciznošću da se čovjek zapita postoji li neka služba za to, nešto između sudbine i javnog konkursa. Gledaš ih i shvatiš da nije sve u ljubavi, ima nešto i u ravnoteži. A možda je to samo dokaz da svako negdje ima svog Mureta.
I tako, dan se zatvori k’o krug koji si već hiljadu puta nacrtao, ništa novo, a opet sve nekako drugačije. Malo gorčine iz politike, malo topline iz tuđih borbi koje nas podsjete šta je stvarno važno, malo smijeha iz svakodnevnih apsurda koji nas spašavaju da ne poludimo baš skroz. Između benzinske, firme, prodavnice i tih kratkih susreta, čovjek shvati da život nije ni u velikim odlukama ni u velikim riječima, nego u tim sitnim trenucima gdje se prepoznamo, u pogledu, u šali, u dvadeset maraka podijeljenih na pola.
I možda sunce tog jutra jeste bilo stidljivo, ali nekako, kroz sve to, ipak je provirilo. Kao i mi, malo umorni, malo cinični, ali još uvijek tu. Guramo svoja kolica, svako svoja, i ne stajemo. A ako usput uspijemo nekome uljepšati dan, ili se barem nasmijati na vlastiti račun, nije to loš saldo za jedan običan ponedjeljak.
A kad na kraju dana zastaneš na sekundu, onako između umora i tišine, dobro je da neko ima pitati, šta zijevaš?
(V.M.)