Foto: Balans
Jutro je stiglo prije alarma. Mačak, taj neumoljivi kućni tiranin, odlučio je da je sedam sati odavno prekasno za doručak. Dok on završava svoj obrok, a kuhalo pišti u polumraku kuhinje, hvatam onaj prvi srk kafe bez kojeg se ne izlazi u svijet.
Napolju sipa prava proljetna kiša. Nije hladna, ne grize, nego nekako miluje asfalt i podsjeća da život teče, htjeli mi to ili ne.
Na putu do posla, pod strehom, radnik Komunalca. On i njegova kolica, jedini svjedoci tišine prije nego što grad proključa.
Počinje radni dan. Recikliraju se vijesti od sinoć, priprema se teren za novi krug.
Sretnem kolegu, zvat ćemo ga Ćuda. Čovjek je u online novinarstvu duže od dvije decenije, a još uvijek ima onaj sjaj u očima kad nanjuši dobru priču. Rijedak soj. Svašta zna, a glava te od njega nikad ne zaboli. Malo pretresamo politiku, liste za izbore samo što nisu. Biće tu i suza i smijeha, valja to sve preživjeti i ostati normalan.
Znam mu i suprugu, prava gospođa. Uvijek je volim vidjeti. Nekad je i ona bila u našem esnafu, a danas vozi džipa, mečku. Tu leži ona vječna novinarska istina, ko god je ostao u medijima, vozi Škodu, Golfa ili kakvog Renoa. Mercedesi se u našoj profesiji dešavaju samo onima koji su na vrijeme izašli na svjetlo.
Oko podne kafa s Dinom, pa lagani prelazak u radni mod. Idemo na snimanje.
Doktori najavljuju štrajk. Kažu, kolaps zdravstva ako im Vlada ne digne koeficijente.
Tu je i predsjednica iz Mostara, retorikom već duboko u predizbornoj matrici. Ne štedi riječi, udara po Vladi sigurnim, uvježbanim frazama.
“Građani moraju znati ko je zdravstvo doveo do kolapsa…”, poručuje, više kao kandidatkinja nego kao sindikalna predstavnica. U tom tonu, granica između borbe za prava i političkog pozicioniranja postaje tanka, gotovo nevidljiva.
Slušam doktoricu, predsjednicu sindikata iz TK, dok smrtno ozbiljna izgovara rečenicu koja zvuči pogrešno već na prvo slušanje.
„Zdravstveni radnici su u medijskom mraku.“
Gledam oko sebe, sve tuzlanske redakcije tu. Kamere upaljene, diktafoni snimaju svaku riječ. Paradoks u boji. Ljudi koji rade za minimalac ili jedva dobace do 1.500 KM, izvještavaju o borbi onih čije plate već sada dosežu i 4.500 KM, a traže još.
Nema, međutim, ni riječi o drugoj strani medalje. O tome kako značajan broj ljekara, pored javnog sektora, radi i u privatnim klinikama, tuđim ili vlastitim. Nije to tajna, ali jeste tema koja se rijetko izgovara naglas. Kao da ne pripada ovom narativu o ugroženosti.
Radimo i mi privatno, naravno. Ali razlika je jednostavna, oni rade da zarade više nego što mogu potrošiti, a mi da ne završimo kao socijalni slučajevi.
Tu je i stara garda, tuzlanski, što bi rekao Skoka, Ronaldo novinarstva, Boja. Kolega sa Faktora, čovjek koji u našem poslu predstavlja onu skoro zaboravljenu školu u kojoj se đavo krije isključivo u detaljima.
Dok mi ostali hvatamo suštinu i opštu sliku, Boja secira stvarnost kao da je na operacionom stolu. Ako doktori kažu da štrajk počinje početkom maja, nas ostale to zadovoljava kao informacija. Ali ne i Boju.
Njega zanima je li to prvi maj, je li to ponedjeljak, i počinje li taj bunt tačno u 10:00 ili, ne daj Bože, u 10:05.
Ta njegova posvećenost sitnicama, ta glad za preciznošću kojom davi sagovornike dok ne istjera mak na konac, zapravo je lekcija svima nama. Od Boje se ima šta naučiti, prvenstveno to da u novinarstvu nema otprilike. Kod njega je sve na decimalu, čisto i jasno, bez onog rekla-kazala.
Kad vidiš Boju na zadatku, znaš da nijedna informacija neće proći ispod radara i da će svaki minut štrajka biti uredno proknjižen.
Sabina s Tuzlarija, naravno, zna o problemima u zdravstvu više i od ministrice i od sindikata zajedno. Pita, ne skita, a odgovore već ima u džepu. Mislim da bi znala i dijagnoze pacijentima odrediti.
Tu je i Miro s BH radija, jaran preko dvadeset godina, čovjek bez kalkulacija. On je ona rijetka vrsta u našem poslu za koju s ponosom možeš reći, ovo je moj kolega. Bez sujete, bez podmetanja, samo čista profesionalnost umotana u onaj prepoznatljivi, nepretenciozni tuzlanski duh.
A uz njih, nezaobilazni Neimarlija. Njega ne treba posebno predstavljati, o njemu sam u dnevnim osvrtima pisao više puta. Drug moj veliki, ili kako on voli reći, legenda. “Nepokojebljiv” snimatelj BHRT-a. Mislim da se tako piše, a ovdje bi se svaki razuman čitalac trebao barem kiselo nasmijati na tu igru riječi koja tako dobro opisuje našu svakodnevicu.
Završavamo press. Nadamo se da ćemo mi, mračnjaci, uspjeti upaliti to svjetlo nad kobajagi mrakom u zdravstvu.
Dan se gasi, kiša i dalje ne posustaje. Stajem u pekaru po hljeb. Dok čekam u redu, razmišljam o svim tim koeficijentima, štrajkovima i velikim riječima.
Mi ćemo i sutra biti tu, na prvoj liniji, u svojim Škodama i Golfovima s mokrim nogama.
Jer, na kraju dana, posao se mora uraditi.
A štrajk, bar u našem poslu, nikada nije bio opcija.
Previše smo gladni priča, čak i kad nam ih prodaju pod mrak.
(V.M.)