Foto: Balans
Nedjelja je počela onako kako i treba, bez žurbe i bez velikih planova. Sunce se probilo kroz zavjese kao da ima lični zadatak da me izvuče iz kreveta, ali sam mu jutros pružio dostojan otpor. Osam sati je sasvim pristojno vrijeme za ustajanje nedjeljom, čak i kad mačak odluči da mu je doručak hitniji od mojih snova. Nakon što je on zbrinut, dolazi ono što pokreće svijet, kafa.
Uz prvi gutljaj, misli krenu svojim putem. Listam vijesti, a one, kao po pravilu, rijetko nude nešto što prija uz jutarnju tišinu. Suđenje doktoru Denijalu Tulumoviću. Teške optužbe, ozbiljne cifre, još ozbiljnije riječi. Čovjeka poznajem iz nekih ranijih susreta, i teško mi je pomiriti sliku doktora koji je u ratu operisao bez osnovnih uslova sa ovom iz optužnice. Ali, istina ne stanuje u našim utiscima. Ona ima svoju adresu, sudnicu. A mi, sa kafom u ruci, možemo samo da nagađamo i da se nadamo da će pravda, kakva god bila, biti i tačna.
Nakon vijesti, valjalo je izaći među ljude, da se malo razbiju teške misli. Grad živ, nedjelja ga razbudi kao starog radnika, sporije, ali sigurno. Parkiram kod pijace i krećem pješice. Ispred mene stariji čovjek, korak mu spor, ali čarape, ponosne. Piše na njima „jebač i po“. U tom trenutku shvatiš da život ima smisao za humor koji niko od nas ne može nadmašiti. Ili je čovjek optimista, ili su čarape nasljedstvo nekog hrabrijeg vremena.
Kafa u Friendsu kod pozorišta, mjesto gdje kafa ima bolji ukus, vjerovatno zbog ambijenta koji te ubijedi da si na pravom mjestu. Prijatelj iz Sarajeva već sjedi. Kaže da ne pišem o njemu, pa neću, ali vrijedi pomenuti da postoje ljudi koji ne traže pažnju, a zaslužuju je.
Kasnije još jedna kafa, ovaj put s Omerom. Kod njega uvijek dvije priče, jedna koju radi i druga koju planira. Između njih, ona treća, neispričana, koju nosi iz rata. Takve priče ne traže papir, one same nađu način da postoje. Omer piše o ratu, ali još više živi s njim. Rat mu je uništio porodicu, uzeo brata, oca. I nekako, uprkos svemu, ide dalje. To je možda i najveća pobjeda.
Negdje između kafa i razgovora, sjetih se poruka podrške koje su stigle sinoć. I nije to bilo onih par kurtoaznih svaka čast što se dijele kao kusur, nego iskrene, promišljene riječi ljudi koji znaju šta znači napisati i stati iza napisanog.
Barbara je jedna od njih. Žena koja kulturu ne prati, ona u njoj živi. Dok drugi prelistavaju programe i najave, ona već zna kontekst, pozadinu, i ono između redova što se ne može naučiti nego samo godinama upijati. Snimila je intervjue sa ljudima čija imena stoje kao poglavlja u našoj kulturnoj istoriji, i nikad se nije nametala kao neko ko zna više, iako objektivno zna. Medijska kulturna scena u BiH ne bi bila ista bez nje. Njena podrška nije glasna, ali je teška, kao riječ nekoga ko ne govori bez razloga. Treba biti kao Barbara.
A onda Samir, zvat ćemo ga Neimarlija. Čovjek koji kad pohvali, ne štedi. Kod njega nema sredine, ili valja ili ne valja, a kad valja, to se čuje do komšiluka. Takvi ljudi su važni, ne zato što te podignu, nego što te podsjete da ne smiješ stati i da se trudiš biti i bolji. Legenda ja njemu, legenda i on meni.
Tu je i Durma, moj drug koji nerijetko priče čita i materi, ženi koju nikad nisam vidio, a koja mi je prirasla srcu.
Povratak kući donosi realnost, trava ne čeka inspiraciju. Trimer spreman, ja manje spreman. I taman kad krenem, dolazi komšija, momak tek na početku života. Kaže: Ja ću to, ti radi šta drugo. I stvarno, pokosi. Ima i takvih danas momaka. Ja skuham kafu. Svako radi ono u čemu je bolji.
Nedjelja se tako i zatvorila, bez velikih otkrića, ali s onim sitnim dokazima da svijet ipak funkcioniše bolje nego što jutarnje vijesti tvrde. Između teških tema i lakih trenutaka, čovjek nekako nauči balansirati, kao da je to vještina koju pokupi usput, između dvije kafe i jednog razgovora koji ostane u mislima duže nego što traje.
Na kraju dana, ostaneš sa slikama koje ne možeš izmjeriti ni ciframa ni naslovima. Starac sa čarapama koje prkose godinama, prijatelj koji traži da ga se ne spominje, ali zaslužuje, komšija koji pokosi travu bez puno filozofije, i ljudi koji znaju reći pravu riječ u pravo vrijeme. Sve to stane u jednu običnu nedjelju, onu koja ne obećava ništa posebno, a ipak ti da dovoljno da vjeruješ da ima smisla ustati i sljedeće jutro.
I možda je baš u tome stvar, ne u velikim planovima ni dramatičnim preokretima, nego u tim malim, tihim trenucima koji te podsjete da život, uprkos svemu, još uvijek ima dobar smisao za red i još bolji za humor.
(V.M.)