Foto: Balans
Subota je. Sedam ujutro, tačno. Budim se sekund prije alarma, onako kako se budi čovjek koji podsvjesno zna da ga čeka dugačak dan i kratki živci. Sunce je već uveliko vani, sija kao da je u ovoj državi sve u najboljem redu, a proljeće miriše tako intenzivno da ti na trenutak dođe da povjeruješ u nove početke.
Ali, idilu kvari pogled na dvorište. Trava narasla, a trimer u kvaru. Ubijeđen sam da je trimer izmišljen isključivo da ljudima drma živce i sistematski uništava psihu. Na toj mašini uvijek nešto fali, ili je svjećica, ili je flaks, ili je neka nevidljiva sila koja kaže danas nećeš. Našao sam dio, hvala bogu, ali sad ga moram tegliti majstoru. Zahmet na kvadrat. To ti je sudbina, umjesto da uživaš u mirisu pokošene trave, ti mirišeš na mješavinu i nervozu.
Dok se rvem s mehanikom, telefon ne miruje. Vijesti stižu i vikendom. Aerodrom Tuzla u 18 dana prevezao 40.000 putnika. Zovem direktora, zvat ćemo ga Dževad. Potvrđuje cifre, zadovoljan. Dobar je lik taj Dževad, radnik, vrijedan. Kroz ovaj posao postali smo i bliski. On broji putnike koji odlaze, ja brojim dane koji prolaze, i nekako se u tom računu uvijek nađemo na istoj strani, onoj koja radi dok drugi pametuju.
A pametovanja ne manjka. Čitam saopštenje PDA i, moram priznati, ima tu neke neobične nježnosti. Traže smjenu urednice RTV TK, zvat ćemo je Maja, jer se, kažu, previše nagela na stranu SDA. Viđena na skupovima, fotografisana, skoro pa aktivna učesnica. Ozbiljna stvar za novinara. Jer, ili si novinar ili ideš na stranačke skupove i mašeš zastavama. Oboje nije normalno.
Ono što malo buni jeste i stav PDA prema političkom uplivu u javne ustanove. Doduše stav je ovakav kad su opozicija, a gdje su u mogućnosti da biraju, onda i oni biraju svoje maje.
Zato ova briga za nepristrasnost zvuči pomalo selektivno. Ne smeta pristrasnost sama po sebi, nego samo kad nije tvoja.
U podne sjedam uz kafu, pokušavam sastaviti ove redove. Piši, briši. U glavi sve zvuči kao poezija, na papiru nekako nakaradno. Sjetim se jednog kolege, ima tome i desetak godina. Ganjao bolovanje na zdravo, pa šta će, kud će.
– Doktore, potrebna mi je potvrda da ne mogu da radim!
– Pa, šta vam fali? – Pa, ta potvrda!
Ako je slagao on meni i ja sam vama.
Tu je kolegica, zvat ćemo je Janjka. Vrti se. Traži ključeve. Ključ od ulaza, ključ od auta, ključ od… nečega. Nekom su ključevi samo alat, a njoj su strast, hobi i vječna potraga. Gledajući nju, shvatim da svi mi tražimo neki ključ koji smo negdje usput zagubili.
Razmišljam o svim onim licima koja su prošla kroz redakcije u ovih dvadeset godina. Stotine kolega. Neke sam zaboravio toliko da ih u gradu ne bih prepoznao, ali neki se urežu. Ostave trag koji ne briše ni vrijeme ni promjena adrese.
Poput Ines. Radili smo zajedno prije dvije decenije, pa nas život razbacao, pa nas opet spojio. Ines je onaj tip profesionalca na kojeg smiješ uložiti zadnju marku. Kamera je voli, a ona kameri uzvraća čistom inteligencijom, kod nje nema viška riječi, nema praznog hoda. To je ona stara škola koja zna da je šutnja ponekad glasnija od svake objave.
A onda mi na um padne Hrnja. Nekad velika snimateljska nada, čovjek koji je osjećao kadar tamo gdje drugi vide samo sivilo. Nije mu bilo mrsko zagaziti u blato do koljena za dobar snimak. Sa Salihom Brkićem je obišao svako selo i čuku u Podrinju, dokumentovao tugu i prkos onako kako to samo on zna. I gdje je Hrnja danas? Vozi kamion u Njemačkoj. Tamo radi poslove koje ovdje nije ni sanjao. Žao mi je što je otišao. Kad dođe, vidimo se, ali ostaje taj gorak ukus u ustima, da smo najbolje ljude poslali da voze tuđe kamione, dok mi ovdje još uvijek mašemo stranačkim zastavama i popravljamo pokvarene trimere.
Dan je na kraju ipak odrađen. Trimer završio u Doknju, majstor ga sredio začas, kako to već ide kad znaš kome ideš. Utovario ga i nazad kući, jer dvorište se samo neće pokositi.
I dok se sve to smiruje, shvatim, ovo je trideseta priča u trideset dana. Svaki dan po jedna. Nije bilo lako, nije uvijek išlo glatko, ali je vrijedilo.
Vjerovatno ćemo nastaviti i dalje. Jer kad vidiš da ljudi čitaju, prepoznaju i čekaju sljedeći red, znaš da ima smisla. A u ovom našem medijskom nebu, i to malo smisla vrijedi više nego što izgleda.
Na kraju dana, sve se opet svede na isto, mi popravljamo trimere, a niko da se ozbiljno uhvati popravke sistema. Trimer barem znaš, ili ima svjećicu ili nema. Kod nas ni to nije jasno. Sve nešto radi, a ništa ne funkcioniše.
Jedni broje putnike i zovu to uspjehom, drugi broje glasove i zovu to voljom naroda, treći se slikaju po skupovima i zovu to profesionalizmom. I svi su, naravno, u pravu, barem u vlastitim saopštenjima.
A najbolji među nama? Oni voze kamione po Njemačkoj, jer tamo barem znaš zašto si sjeo za volan i šta te čeka na kraju puta. Ovdje voziš godinama, a stalno si u mjestu.
Hvala vam na pažnji.
(V.M)