Foto: Balans
Ponekad nas podsvijest baci u hladan znoj samo da bi nas podsjetila koliko je tanka linija između jave i ništavila. Tek kad te iz mračne rečenice „Draga braćo i sestre, danas smo se okupili da klanjamo dženazu za odraslo muško“, trgne spasonosni zvuk alarma, shvatiš da je svaki novi uzdah zapravo tvoj najveći dobitak. Dobro je, sanjam!
Petak je. Jutro mi je počelo prije pijetlova, u onih gluhih 5:20 kad ni alarmu nije dobro, a kamoli čovjeku. Pos’o ne pita za san, pa se prva kafa pije kao eliksir preživljavanja dok mačak prede u polumraku. Još je sit, blago njemu, on bar ne mora na posao u pola šest.
Sinoć se čuh s Krdžom. Ljudina. Jedan od onih što su u ovom našem novinarskom rudniku ostavili i mladost i živce, izgradili brend, pa rekli, dosta je. Sad kuje planove kojih se ni Elon Musk ne bi postidio, a ja mu držim palčeve k’o rođenom bratu. Vidra je to, uvijek stane na noge, kako god da ga baciš. Naš narod bi rekao, stokurac. I žena mu novinarka, pa se bar razumiju u tom haosu koji nikad ne spava. Kažu da je brak mrak, al’ kad dvoje dijeli istu dijagnozu profesije, valjda se lakše nađe put kroz tu tminu.
Krenuh na posao, a moj Golf se budi teže nego ja. Klepeće, grebucka, buni se, a jučer sam ga častio s pedeset maraka goriva. Izgleda da on i ja imamo isti problem, što nas više puniš obavezama, to više štekćemo.
U jutarnjem programu Daliborka, nenaspavana, ali tu, profesionalac do kosti. Prvi gost, zvat ćemo ga Ćuda. Priča o planovima BKC-a Tuzla tako tečno, bez zamuckivanja, k’o da se rodio na onoj sceni. Gledam ga i kontam, neki su ljudi prosto stvoreni za to što rade. Sve zna, sve može, a sabah mu stoji k’o saliven.
Dan se odmotava, vijesti stižu na kapaljku, a podne donosi kafu s mojim drugom i ahbabom. Zvat ćemo ga Mirzet. Trideset godina s kamerom na ramenu, malo za nabrojati, a previše za izdurati. I o čemu ćemo nas dvojica? O nezadovoljstvu sobom, onom našem unutrašnjem crvu što nas čini istima. Naravno, ne prođe bez interne šale o izgradnji Mercatora u Pascima. Ako se ikad izgradi, Mirzet će mu presjeći vrpcu.
Glad ne bira vrijeme. Put me nanese kod Kipova. Pola kile bureka, molit ću. Žena siječe, baca na vagu, tačno u gram! Kakvo oko, kakva ruka, to je umjetnost, a ne trgovina. U povratku, sretnem Maju, Enesa i Vehida. Moj drug Vehid, komunista u duši, namršti se kad mu spomenem da je Alija još uvijek moj predsjednik, al’ halali on to meni brzo. Dobar je Vehid, srce mu je veće od ideologije.
A onda, poslijepodne i ona prava, domaća ubleha. Ceste Federacije izbacile novi video radova na dionici Šićki Brod – Đurđevik. Gledam, a tamo samo zemlja, ni obrisa ceste nema. Već 25 godina slušamo o toj trasi Tuzla – Sarajevo, a oni nam svako malo pošalju neku ilustraciju, čisto da imamo šta gledati u izbornoj godini. Šarene laže za odrasle.
I šlag na kraju, vijest da pet zastupnika u Skupštini TK za cijeli mandat nisu postavili ni jedno jedino pitanje. Ni inicijative, ni slova. A plata? Sitnica, između tri i pet hiljada. Gledam te cifre i pitam se, bude li vam bar malo neprijatno kad gurate karticu u bankomat?
Nama, koji vas biramo, odavno je ugurano. Toliko da nam je i taj bankomat postao mjesto za plakanje.
Na kraju, kad se podvuče crta ispod još jednog tuzlanskog petka, ostaje nam samo da se uzdamo u onaj burek u gram i rijetke ljude koji još uvijek znaju svoj posao. Dok čekamo ceste koje postoje samo na snimcima i zastupnike koji bi progovorili barem za pet hiljada maraka, život prolazi u klepetanju starog Golfa i kafi s ljudima koji nas razumiju. Možda je linija između jave i ništavila tanka, ali je u ovoj našoj stvarnosti barem iscrtana onim bosanskim inatom koji nas tjera da se nasmijemo i tamo gdje bi drugi odavno zaplakali. Sutra je novi dan, nova nada da će u Pascima niknuti Mercator i da hodža neće zaučiti iznad našeg mezara. Ne’uzu billah.
(V.M.)