Na početku ovoga teksta skovali smo misao, koja u latinskom jezičkom uporištu glasi “Bosna je učiteljica života” pri tome, dakako, imamo u vidu dobro poznatu misao da je “historia est magistra vitae”, ali toliko se to kod nas rabi, da bi neupućeni pomislili da smo najveći znalci historije na svijetu, što, ipak i nažalost, ne odgovara činjeničnom stanju.
S toga i ovaj članak, ma kako bio provokativan i pun unutarnjh dilema i nesanica autora,ima zadatak, ne toliko da ponudi odgovor, koliko da postavi pitanja: o nama, danas i ovdje, u Bosni,a uz to se, po logici stvari ili dubokih i nejasnih zbivanja u nama, nameću prateća pitanja; gdje smo bili, gdje smo danas ili sutra?
To danas još uvijek traje, a sutra?- vidjet ćemo ako Bogda, s obzirom na to da je sve upitno, barem kada je ovaj naš dunjaluk u pitanju, pri tome mislim i na aktuelni i teško predvidivi trenutak u kojem se Bosna nalazi. Pitanja se nameću sama i stvaraju neki čudan niz, tako da, jedno pitanje, više ili manje, ne znači mnogo. Ali samo naizgled. Radi se zapravo o našoj sutrašnjici, budućnosti i ako mogu biti do kraja jasan- opstanku Bosne, pa tako i nas u njoj!
Naime, ima mnogo naroda u svijetu koji njeguju svoju tradiciju, jezik, kulturu, književnost. Međutim, samo državotvorni narodi grade ili su izgradili države. Taj osjećaj ili svijest o državotvornosti kod nas, u najmanju ruku, me zabrinjava, s obzirom na to da trenutno stanje stvara jake dileme i postavlja bezbroj pitanja, opravdanih dakako. Javljaju se tu i sumnje i one su opravdane i dopuštene. Naime, kao što je poznato, postoji čitav pravac u filozofiji koji se naziva skepticizam, a ja bih dodao, s obzirom da smo na početku ovoga teksta skovali nove riječi i samoskepticizam…, ili snažnu unutarnju zapitanost…
No, međutim, ako postoji samoskepticizam onda, sasvim je izvjesno može postojati naprimjer i samodestrukcija. I ovdje, kod ove prebrzo izrečene misli zastajem u tišini noći, okružen knjigama rahmetli mog profesora Esada Zgodića (za manje upućene bavio se izmeďu ostalog, historijom i teorijom naše pravne, političke i društvene misli. Ĉesto se sjetim cijenjenog profesora rahmetli)….
Pa mi naum pade učeni Hasan Kjafija iz Prusca, koji, isto tako, u dubokoj noći i teškoj samoći, napisa “Temelje mudrosti o uređenju svijeta” odnosno djelo o upravljanju drźavom.. Njegove mudrosti crpili su brojni državnici i narodi, a zadnji jezik na koje je djelo prevedeno bio je naš bosanski jezik, pa mi eto tako, zadnji otkrismo istinu o sebi iz pera Prušćaka, pa i to samo nakratko…, pade u zaborav njegovo djelo koje bi trebalo biti udžbenik.
Odgovorne pozicije prepuštamo onima koji za Kjafiju nisu ni čuli, a kamoli da makar djelimično poznaju njegovo učenje o državi ili barem da zatraže pomoć i savjet od ljudi koji to znaju. O modernoj prosvjetiteljskoj misli u Evropi da i ne govorimo. To je veoma jasan i očigledan primjer samodestrukcije; život u vlastitoj iluziji i intelektualnoj samodostastatnoj pospanosti, cijena toga je visoka zar ne?
Ako želimo opstati i sačuvati Domovinu, kao što je primijetio Tunjo (Akademik rahmetli je bio Čovjek koji je mnogo znao), moramo se ukopati u naše tradicije (društvene, političke, vojne) i crpiti historijsko iskustvo Zemlje Bosne koju nastanjujemo i tek tada će Bosna biti ono što je i u naslovu: Domovina, ali i Učiteljica!
Zapravo, koliko poznajemo sebe? Da ne bude pak previše zabune koju nikako ne isključujem, treba reći i to da mi imamo obrazovanih i iskusnih ljudi ali, u općoj pometnji uzrokovanoj nedostatkom adekvatnog sistema vrijednosti; njihov glas se ne čuje ili je prilično utihnuo. Znanje je ustuknulo pred najezdom ne znanja. I, opet moram istaći, ma koliko i to otrcano bilo, ali valja reći: čast izuzecima / ljudima koji istinski rade za dobrobit Domovine. Njih je, jako malo; brojni su argumenti za to mišljenje, zar ne?
Učeni ljudi znaju citat iz Kur’ana časnog a koji glasi“Allah dželešanuhu neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe”. Mi Bošnjaci, nekada smo nastanjivali prostrane prostore južne i srednje Evrope. Doživjeli smo brojne kataklizme i stradanja; uključujući i genocid u vrijeme agresije. Postavlja se pitanje: kolika je dubina naše memorije i samosvjesnosti, o sebi. Pri tome, postavljamo i pitanje: koliko poznajemo Zemlju koju baštinimo, sa svim njenim ljudima i na koji način to znanje o sebi i Zemlji ispoljavamo? Da li ispravno razumijevamo Bosnu danas?-a danas se kreira sutrašnjica.
Nije mi namjera postavljati pitanja i davati odgovore;to mi je uvijek bilo, najblaže kazano, vrlo neukusno. Ali poslije svih stradanja nikakav izgovor za slabost koju danas pomalo primjećujem, ne mogu razumjeti. Kao što ne mogu razumjeti nerazumijevanje društvenih procesa koje uočavam kod odgovornih ljudi. Isključujem svaku stranku ili političku organizaciju iz ovih razmišljanja, jer naprosto, nama ni izbori (kao najvažniji reprezent demokratije) nisu neko rješenje; u proteklim decenijama vladali su svi. Već odavno, mi građani i imena smo im zaboravili jer, u ljudskoj prirodi je da se pamte Djela koja ostaju u nasljeđe nadolazećim generacijama, a tih djela slabo da ima.
No međutim, osvrnut ću se na jednu fotografiju snimljenu u toku Prvog svjetskog rata 1914. godine, u Banja Luci. Naime na slici je Ragib beg Džinić (potomak krajiških kapetana) jedan od lidera prve bošnjačke političke stranke MNS koja je osnovana 1906. godine. Zanimljivo je spomenuti da je u drugom planu te fotografije istaknuta zastava koja se vihorila u vrijeme Husein bega kapetana Gradaščevića; što dovoljno kazuje o težnji dugog trajanja i snovima o državi. Dakle, ta usputna fotografija koju pronađoh u “Tradiciji Bošnjaka” je primjer državotvornosti i ideje o slobodi. Taj svijet sa fotografije više ne postoji, a novi, sve su naznake, nije uspostavljen. U nekom smislu nastupilo je vrijeme koje se u nekom drugom kontekstu naziva: interregnum, a što se opet u našem kontekstu može nazvati i lutanjem bez jasne vizije, a što je pogubno.
Uzgred da spomenem, kćerka Ragib bega Džinića,Šuhreta hanuma, bila je udata za Bakir bega Tuzlića; koji je bio izdanak tuzlanskih kapetana, koji su zbog ideje o državi Bosni tamnovali po tamnicama Rodosa i drugdje…Spomenuta bosanska zastava se vihorila i na konaku Tuzlića u Tuzli.
Međutim, ponovimo još jednom: kome smo mi kao društvo povjeravali odgovorne funkcije na svim nivoima?
Najveće bogatstvo svake države nisu polja i planine nego Čovjek. Da li ovo društvo vodi brigu ili razmišlja o tome. Znamo li institucionalno gdje su sve naši ljudi u svijetu. Imamo li baze podataka naših ljudi koji su se iškolovali na prestižnim svjetskim univerzitetima, šta smo učinili da ih zadržimo u Bosni, ili, da li smo ih zamolili za halal i oproštaj kada su odlazili puni tuge i jedi.
Imamo li snage da pogledamo u dubine vlastite slabosti???-ili nas vlastite zablude, iluzije i neznanje, uporno zaustavlja u tome…
/dr. sc. Suadin Strašević/