Foto: Balans
Dan je počeo kako i priliči svakom ozbiljnom čovjeku, neozbiljno. Kafa, pa razmišljanje šta pojesti, jer glad je, ipak, najiskreniji urednik svakodnevnice. U Bingo odem po doručak, a tamo, Avdo. Ne treba Avdi funkcija, titula ni reflektor, on je institucija u pokretu. Ako ti treba pomoć, on ne pita zašto, nego gdje treba. U zemlji gdje se i dobra namjera često vaga kao sumnjiva roba, Avdo ispadne i dobar i budala, po narodnoj klasifikaciji koja sve svede na dva brata i jednu vječnu dilemu, biti čovjek ili biti “pametan”.
Iz tog malog jutarnjeg univerzuma prelazimo u ozbiljniji žanr, Kantonalni sud u Tuzli. Idem s Omerom, novinarom od one sorte koja više ne izlazi iz štampe. Omer ne prati priče, on ih secira. Zna više nego što bi mnogi voljeli da se zna. Takvi su uvijek pomalo naporni, jer ne pristaju na površinu. A opet, kad zagusti, znaš da si na pravoj strani stola.
Presuda Ahmedu Kastratiju! Deset godina. Čovjek se nije ni pojavio. Sutkinja pročita sudbinu za deset minuta. Deset minuta, taman koliko treba da se popije kratka kafa. U tih deset minuta stala su dva života, jedan koji je već izgubljen i drugi koji će se izgubiti u vremenu koje ne oprašta. Pravda je često brza na papiru, a spora u srcu.
Nakon toga, kafa. Ona prava, jer kafa se ne pije reda radi, nego s ljudima koji vrijede tog vremena. Na kafi i Armin, najbrži prsti Kantona, kad je frka i brzina, tekst kuca brže od živog prenosa. Laptop mu strada kao lamela na kadetu suzi kod pijanog vozača, dimi i ne pita.
Razgovor, naravno, ode tamo gdje uvijek ode, na kolege koji su pobjegli iz medija. Otišli u nevladine organizacije, u javne ustanove, u PR. Mi, ironično, zaključujemo da su pogriješili ako su otišli zbog para. Jer, gdje ćeš više para nego u medijima? Smijemo se, jer znamo da je to ona vrsta šale koja boli samo onoga ko je razumije.
A kad smo već kod para, vijest dana, pritvor zatražen za momka koji je materi ukrao 30 maraka. Trideset. Policija pokušala razgovarati, on im razbio staklo na autu. Matematički gledano, šteta je već u startu višestruko veća od dobiti. Ali logika nikad nije bila jača strana naših malih tragedija. Kažu, u Gornjoj Tuzli zrak drugačiji. Nije zrak, nego priče koje se tamo pišu.
Sjetim se jednog sa jezera Divič, a koji je u ratu izbjegao u Gornju Tuzlu, pa se u miru opet vratio na svoje. Priča o ovcama, o životu, o povratku, o stadu koje hrani i njega i majku. Pola sata uvjerljivosti. Ode, vrati se, i kad ga pitamo za ovce, kaže, “Kakve ovce?” I tu staje svaka potreba za analizom. Ima dana kad je stvarnost samo loš pisac.
I evo me, na parkingu Binga na Šićkom Brodu, zapisujem sve ovo dok mi se misli sudaraju s idejama. Možda bi stvarno vrijedilo narednih mjesec dana pisati ovakve dnevne fragmente, ako bude inspiracije. I ako dozvole svi oni koji odlučuju, direktorica, blagajnica i šefica kadrovske politike u istoj osobi.
Jer kod nas, kao i uvijek, život je između kafe i presude. Između Avde i sistema. Između ovaca koje postoje i onih koje nikad nisu ni bile.
(V.M.)