Foto: Balans
Treći je april, sedam ujutro. Oči još ljepljive od sna, ali ruka nepogrešivo pronalazi šoljicu za kafu. To je ta jedina konstanta, sveto trojstvo vode, kafe i tišine, bilo da vani prži sunce ili nebo plače nad Tuzlom. A danas plače, rijeke su na ivici izlijevanja, a ja, po starom dobrom običaju, na ivici živaca.
Petak je. Miriše na vikend, ali put do slobodnog dana vodi preko Univerziteta. Naći ovdje parking, teže je nego naći žiranta za kredit kojim bi taj isti Univerzitet kupio. Parkiram u zabrani, šta ću. Kazne su ionako izmislili za ljude, a ja se jutros osjećam baš tako, ljudski i pomalo prkosno.
Sa mnom je Mirela. Gospođa. Kad je vidiš, rekao bi direktorica, ministrica, dekanesa. Odmjerena, sređena, k’o Jovanka Broz u najboljim danima. Kod nje nema viška ni riječi ni postupaka.
A onda, u tom kontrastu ozbiljnosti i akademskog mira, pojavi se Mirza. Moj jaran, drug, ljudina s kojom dijelim dvije decenije poznanstva, desetak godina neuplaćenog radnog staža i nebrojene baze. Čovjek ima smisao za humor jači od svake regionalne glumačke zvijezde iz sektora komedije. I živih i rahmetli. Gledam ga i mislim da treba biti k’o on, mada nije to svačija rabota. Ali, sjetim se one stare, dobar i budala su rođena braća.
Tu je i ministar obrazovanja. Mojih je godina. Odmjeren, staložen. Figura koja spaja bečku školu manira i italijanski osjećaj za stil. Izdvaja se kao rijedak primjer neumorne posvećenosti i energije koja ne jenjava. Čovjek koji je u četiri godine nabio hiljadu aktivnosti. Njegova stalna prisutnost među ljudima i rješavanje konkretnih problema u obrazovanju i nauci dokazuju da politika ne mora biti troma, već dinamična i usmjerena na rezultat.
Poslije snimanja, kahva sa Dinom. Brzinski srk, onaj radnički, kad hoćeš da osjetiš ukus, a nemaš vremena za uživanje. Kad smo krenuli platiti, konobar kaže, plaćeno, časti gospođa preko puta. Pitam se zbog koga od nas dvojice, bit će da nije zbog mene.
Red je došao i na šišanje. Ja frizere ne mijenjam. Vjerniji sam svom brici nego što su glasači svojim partijama. Promjena dolazi u obzir samo ako se čovjek odseli u Afriku. Frizer Armin, mlad, vrijedan, ambiciozan. Majstor svog zanata. Deset minuta posla, ko drugi insan. Pogledam se u ogledalo i pomislim, prelijep sam. Šteta što taj sjaj u ogledalu kratko traje čim se vratim za računar.
Posao ne pita za frizuru. Kucaj, montiraj, prati vodostaje. Rijeke divljaju, rokovi stišću. A onda, kad se dan konačno prelomio, svratih u Bingo. Usputna stanica svih naših sudbina. Uzmem par sitnica, reda radi, a novčanik lakši za stoju.
Zastadoh kod povrća. Paprike skoro jedanaest maraka. Gledam ja njih, gledaju one mene. Ko da ih uzgajaju na Marsu.
Iz principa neću paprike.
Stojim u redu za kasu. Atmosfera? Čisti triler. Ljudi nabijeni jedni uz druge, u zraku nervoza, nožem se može rezati. Kolica su puna, Uskrs je pred vratima.
Sjetim se onog pogleda kod kuće. Mačak. Zaboravio sam Whiskas. Zamisli tu izdaju. Ko će ga pogledati u oči?
Iskradem se iz reda ko komandos, slalom među kolicima, grabim vrećice i vraćam se nazad. Red je u međuvremenu narastao za tri metra i dvije porodične drame. Dijete sa kase grabi slatkiše, mati urla. Ne diraj, kupila sam ti nešto drugo! Mali navro, k’o seljak na poticaje, ne odustaje. Obori bombone i paklo kondoma sa rafe. Kažem mu, nemoj, veliko ti je to. Da malo razbijem dramu. Smiješno mami, malom nije.
I taman kad sam pomislio da smo krenuli, ispred mene gospodin, traži Marlboro šesticu. Na kasi, po običaju, nema. Ode trgovkinja od kase do kase, traži, nema ga, k’o da se namjerno krije. Cijeli red šuti, ali se čuje to kolektivno disanje.
Na kraju, pobjedonosni povratak! Našla je kutiju.
Spuštam kesu u kola, onako laku, lakšu od tuđe brige. Vani kiša i dalje lije, Jala se muti, a ja se u retrovizoru divim onoj Arminovoj frizuri od deset maraka.
Neka njih tamo, i marsovskih paprika po jedanaest maraka i onih što ih po toj cijeni kupuju. Šta nam može cijena babure iz Turske i Egipta. Jer dok je kafe u džezvi, jarana poput Mirze da te nasmiju do suza i onog ljudskog inata da parkiraš gdje ne smiješ kad ti je svega preko glave, dobro je.
Preživjeli smo i gore, pa ćemo i ovaj petak.
(V.M.)