Foto: Balans
U Tuzlanskom kantonu politika odavno ne liči na šah, nego više na partiju remija u kojoj svi pomjeraju figure, ali pravila pišu usput. Najnoviji potez? Zajedničkim snagama pozicije i opozicije smijenjen je predsjedavajući Skupštine TK. U prijevodu, kad se svi slože, znate da nešto baš ne štima.
Žarko Vujović otišao je s funkcije uz 25 ruku za, tri suzdržane i nijednu protiv. U politici, to je skoro pa ljubavna priča, samo što ovdje nema sretnog kraja, nego tek početak nove epizode. Jer, kad te smijene i tvoji i tuđi, to je kao da te izbace i iz vlastite kuće i iz komšiluka, a ti još pokušavaš shvatiti gdje si pogriješio.
Posebnu težinu cijeloj situaciji daje činjenica da je za smjenu glasala i njegova stranačka kolegica. U zemlji gdje se stranke mijenjaju češće nego godišnja doba, lojalnost je postala relativna kategorija, više stvar trenutne prognoze nego principa. A politička biografija danas često liči na CV freelancera, malo ovdje, malo ondje, pa gdje legne projekat.
I dok se sabiraju ruke, iz pozadine odzvanja refren koji savršeno opisuje trenutak.
“Zumro rode, nema više nade za nas dvoje…”
Jer zaista, ako kolege glasaju jedni protiv drugih, ako se koalicioni sporazumi tumače kao horoskop široko i fleksibilno i ako se funkcije dijele po principu ko je još ostao, onda se postavlja pitanje ima li nade za političku dosljednost?
Inicijativa Demokratske fronte djeluje kao rijedak primjer političke dosljednosti u ambijentu u kojem se odgovornost često relativizira. Ako si napustio stranku koja ti je kroz koalicioni dogovor obezbijedila funkciju, logično je da s njom napustiš i poziciju, sve drugo je politički oportunizam. Nema tu prostora za patetiku, lične interpretacije ili pozivanje na emocije, jer mandat jeste lični, ali pozicija nije! U ovom slučaju, stvari su zaista jednostavne, odgovornost ili privilegija, oboje ne može.
Izostanak zastupnika SDA s ključne sjednice djelovao je kao tiha politička kalkulacija, pokušaj da se nedolaskom spasi Vujović, bez otvorenog suprotstavljanja partnerima. No, takva taktika ostavlja gorak ukus nedosljednosti, ili si za smjenu ili nisi, sve između liči na političko skrivanje iza zavjese. Pokušaj šefa kluba da to naknadno objasni djelovao je više kao nevješta improvizacija nego uvjerljiva odbrana. Na kraju, ispalo je da nisu ni spriječili smjenu, ali jesu otvorili pitanje vlastite političke hrabrosti.
Problem, naravno, nije samo u jednoj smjeni. Problem je što sistem sve više liči na improvizaciju. Klub Srba sada postaje ključna tačka zapleta, jer treba ispuniti formu, ali nedostaje sadržaj. Imate poziciju, ali nemate čovjeka. Ili imate čovjeka, ali nije u pravom taboru. U takvoj jednačini, rješenje često nije političko, nego matematičko, samo što rezultat nikad nije tačan.
I tako dolazimo do apsurda, moguće je da Skupština funkcioniše bez kompletnog rukovodstva, da zamjenici preuzmu uloge, da se sve nekako nastavi do izbora. Jer u TK, kako reče jedan od aktera, sve je moguće. A kad je sve moguće, onda ništa nije sigurno, osim nastavka političkog teatra.
U međuvremenu, građani ostaju publika koja je odavno prestala očekivati logiku u radnji. Navikli su na obrate, iznenadne saveze i još brža razilaženja. Jedino što se ne mijenja jeste osjećaj da se predstava igra bez jasnog scenarija.
A možda je baš to suština, nije problem što se političari razilaze. Problem je što se rijetko kad i sastanu oko onoga zbog čega bi zapravo trebali biti tu.
A građani, građani će opet birati isto, ili neće ni izaći na izbore, pa onda tako izabrati iste! Kako god, nema više nade!
(V.M.)