Foto: Balans
Četvrtak, 2. april. Jutro kao i svako drugo, ono koje obećava da će biti obično, a na kraju se ipak negdje malo otme kontroli. Sedmica već na izdisaju, još jedan dan i eto vikenda. A vikend, vikend kod nas ionako često radi prekovremeno.
Jutarnja rutina ide po špagi. Kafa obavezna, ona prva što otvara oči bolje nego bilo kakva životna motivacija. Sjedam u Golfa, vjernog saborca svih naših svakodnevnica. Okrećem ključ, i eto nje. Lampica za gorivo. Ona mala, narandžasta, što te podsjeti da ništa u životu nije baš skroz pod kontrolom.
Pravac benzinska.
Trideset maraka, taman da se ugasi lampica i vrati nada u nastavak dana. Sretan Golf, sretan ja. Jedino punjač, ili kako ga narod preciznije naziva, punpadžija, baš i ne dijeli to oduševljenje. Cijeli mu se radni vijek sveo na koliko sipamo i ukucajte PIN. Čovjek između goriva i tehnologije, a ni jedno ni drugo mu ne daje razlog za osmijeh.
Ipak, benzinske pumpe imaju neku svoju čar. To su mjesta koja nikad ne spavaju. Uvijek neko dolazi, neko odlazi, neko žuri, neko nema gdje pa svrati. Kao male stanice života, gdje se sudbine mimoilaze uz miris dizela i kafe iz automata.
Dolazim na posao. Tamo me, kao i uvijek, čeka jedan fenomen, zvat ćemo ga Georgije. Čovjek i parkiranje su u trajnom sukobu. Parkira Pežoa kao da slijeće helikopter. Gas na pet hiljada obrtaja, krugovi kao ringišpil, mjesta koliko hoćeš, ali nijedno pravo. Na kraju stade, dva točka na parkingu, dva na zelenoj površini. Kompromis. Tako on voli. A ko smo mi da kvarimo čovjeku stil.
Kreće snimanje. Kamera ima više nego stolica na svadbi. Događaj, pihtija. Mikrofona toliko da se čovjek zapita da li snimamo izjave ili pravimo hor. Ali mikseta neumoljiva, rupa nema dovoljno. I tako shvatiš, u ovoj zemlji sve se vrti oko rupa. U mikseti, putevima, sistemu i u glavama.
Srećem Hisarija. Bosanac, a Kosovar, tih, nenametljiv. Onaj tip ljudi koji ne govori puno, ali vidi sve. Fotograf oštrog oka, borac bez potrebe da to naglašava. U Audiju izgleda više kao načelnik Prištine nego medijski radnik, ali kod nas izgled često služi samo da zavara početnike. Velika mu dika što je Kosovo Republika. Kome nije, džaba mu.
A onda, podsjetnik da dan ipak nije sasvim običan. Dan osoba s autizmom.
Centar “Meho Sadiković” u Tuzli. Mjesto koje nije samo institucija, nego sklonište, oslonac, dokaz da se nešto može kad se hoće. Autizam nije bolest jednog čovjeka, to je stanje koje živi u cijeloj porodici. Svaki njihov dan ima svoju težinu, ali i neku posebnu vrstu snage koju ne vidiš dok ne zastaneš i pogledaš.
Centar nosi ime po Mehi. Idejnom začetniku. Čovjeku koji je znao kad treba reći, kome treba reći i kako treba izgurati stvar. Nije dočekao otvaranje. Smrt je bila brža od desetogodišnje gradnje centra. Kina prije izgradi cijeli grad nego mi Centar za autizam. Ali to smo mi, sistem s autizmom. Danas centar vodi njegova kćerka. Kažu, uporna na oca. I u tome ima neke tihe pravde. Neko to sve posloži kako treba da bude.
Da dan ne bude običan, često se potrudi crna hronika. Sudske vijesti obično pročitamo i zaboravimo, ali ova iz Tuzle ne dopušta ravnodušnost. Nedim Hasanbegović osuđen je na sedam godina zatvora jer je, pijan i drogiran, vozeći 159 na sat, u sekundi pretvorio nečiji život u statistiku, Amar Sejdinović više nije među živima. U toj suludoj brzini i potpunom odsustvu razuma sudarili su se ne samo automobili, nego i dvije sudbine, jedna je zauvijek ugašena, druga obilježena kaznom koja ne prestaje izlaskom iz zatvora. Ovo je ogoljen podsjetnik da ljudska glupost i nepažnja nemaju popravni ispit, cijena se uvijek plati, a najčešće previsoka.
I tako, dok se oblaci nadvijaju nad Tuzlom, ostaje taj čudni postokus dana koji je počeo običnom narandžastom lampicom, a završio teškim životnim borbama.
Svijet je, izgleda, postao mjesto gdje se Georgije bori s parkingom dok se drugi bore sa životom. Negdje između mirisa dizela na pumpi i sterilnih sudskih hodnika, pokušavamo uhvatiti ritam. Smijemo se onima što parkiraju kao da slijeću na Mjesec, dok nam srce malo preskoči kad prođemo pored Centra Meho Sadiković, podsjetnika da su najveće pobjede one koje se grade desetljećima, tiho i uz puno inata.
Na kraju dana, svi smo mi pomalo kao onaj moj Golf. Idemo na rezervi, palimo se na guranje i nadamo se da će nas put odvesti negdje gdje su rupe samo na cesti, a ne u ljudima. Jer, dok god ima onih koji, poput Mehine kćerke, guraju uzbrdo kad je najteže, i dok god nas pogodi sudbina nekog Amara kojeg više nema, znači da nismo skroz prolupali.
Sutra je petak. Dan kad vikend polako kuca na vrata, a mi se pravimo da imamo sve pod kontrolom. Do tada, pazite kako parkirate, čuvajte one koji ne govore puno ali vide sve, i za živu glavu, sklonite nogu s gasa. Život nije trka na 159 na sat, nego maraton u kojem je jedini pravi cilj stići kući.
A sutra, sutra ćemo opet ispočetka, nastaviti borbu sa autističnim sistemom.
(V.M.)