Foto: Balans
Utorak je, 28. juli.
Sunčano jutro. Mačak je budan, ali nije raspoložen za doručak. Neće hranu iz kesice. Dajem mu šunku, neće ni nju. Sipam mlijeko. E, to može.
Lijepo je biti mačka. Ne sviđa ti se jelovnik, samo pogledaš čovjeka kao da je najveći promašaj evolucije i sačekaš bolju ponudu.
Skuham kafu i pravac posao.
Već prve vijesti natjeraju čovjeka da se zapita kakvi smo to ljudi. U Međugorju vandalizam. Oštećen Gospin kip, zapaljen dio oltara kod crkve svetog Jakova, ostavljen transparent s uvredljivom porukom. Teško je pronaći riječi kada neko svoju poruku odluči ostaviti vatrom i mržnjom. Bar je utjeha što je osumnjičeni brzo uhapšen. Neke štete mogu se popraviti. One u ljudima malo teže.
Između dvije takve vijesti stiže i ona iz Tuzle. Kantonalni sud potvrdio je zakonitost odluke o trajnoj zabrani rada Evropskog univerziteta Kallos. Priča koja je mjesecima punila naslovnice, konferencije, društvene mreže i kafanske rasprave, konačno je dobila svoj epilog. Valjda. Kod nas i kad nešto završi, uvijek postoji nastavak.
Poslije jutarnjih vijesti, kafa.
Daliborka, Dino i ja taman sjeli, kad eto Krdže. Na motoru.
Ponovio se.
Neka je u hajr i neka ga služi u zdravlju.
Poslije opet posao. Neki dokumenti, neka papirologija, nešto što uvijek nekoga čeka. Srećom, mene takvi poslovi uglavnom zaobilaze. Valjda znaju da se od mene ne mogu pretjerano usrećiti.
A onda, usred sasvim običnog utorka, shvatim da više nije običan.
Danas sam napunio četrdeset i tri ljeta.
Nije malo.
Nije ni puno.
Dovoljno da znaš kako se neke bitke ne isplati voditi, a neke ljude ne vrijedi pokušavati promijeniti. Dovoljno da više cijeniš mir nego galamu i običnu kafu više nego skup ručak.
Ne pamtim da sam ikada dobio više rođendanskih čestitki.
Lijepo je kada shvatiš da se ljudi sjete. U vremenu kada svi negdje žure, nečije, Sretan rođendan, vrijedi mnogo više nego što piše u tih nekoliko riječi.
Poslije posla svratim do Binga po nekoliko sitnica, pa kod nene. Trebalo joj kupiti piletinu i mlijeko.
Kafa se, naravno, podrazumijeva.
Kaže da treba doći majstor za krečenje, pa onda, kao usput kreće zahtjev.
Idi sutra u Plane gdje je živio Mevludin. Tamo ima čovjek što pravi sećije. Pitaj može li mi napraviti trosjed. Reci da sam ja Rasemina sestra i da ću mu platiti na dva puta. Neću ja njemu ostati dužna.
Dobro, otići ću.
Znam ja da ćeš ti mene poslušati.
Pitam je, što na dva puta? Pusti, platit ću ja.
Odmah odmahuje rukom.
Ma kakvi. Neću da narod misli da ja imam para. Da me neko opljačka.
I šta čovjek da kaže na takvu logiku?
Ništa.
Samo otpije gutljaj kafe i prihvati da postoje mudrosti koje se ne uče ni u školi ni na fakultetu. One dođu uz godine, kahvu iz fildžana i život koji nikoga nije mazio.
Vratim se kući.
Prođe još jedan dan.
Stariji sam godinu nego jučer, a poslije kafe s nenom, rekao bih da sam mudriji barem pet.
Sutra će opet svanuti. Novi ljudi, nove vijesti, nove obaveze i neke nove priče. Nekome će biti mudre, nekome potpuno nenormalne.
Sve zavisi s koje strane stola sjediš.
(V.M.)