Foto: Balans
Jutro je, 11. maj.
Mačak ustao prije mene, sjedi kraj vrata kuhinje i gleda onim pogledom koji jasno kaže, sve može čekati osim hrane.
Skuham kafu, njemu doručak, sebi ono standardno pitanje svakog čovjeka s Balkana, šta će danas čovjeka iznervirati prije podne.
Put vodi prema Srebreniku.
Tamo, svakog 11. u mjesecu, majke Srebrenice izađu u mirnu šetnju. Bez galame, bez velikih parola, bez potrebe da bilo kome objašnjavaju zašto su tu. Dovoljno je pogledati ta lica. Desetine žena, desetine sudbina koje ni vrijeme nije uspjelo umoriti.
Sve je ovdje organizovala Zurijeta Alić. Žena koja je došla na ideju da izveze marame sa imenima ubijenih u genocidu. Neko skuplja sličice, neko diplome, neko političke funkcije. A ona skuplja imena da ih zaborav ne prekrije. Tiho, dostojanstveno i bez velike filozofije radi ono što bi cijelo društvo trebalo raditi.
I onda shvatiš koliko su velike male stvari.
Jedna izvezena marama vrijedi više od deset patriotskih govora pred izbore.
Poslije posla kafa s Azrom. Zvat ćemo je Azra Zna.
Radila godinama na radiju, slušala tuđe pametovanje, preživjela direktore, urednike i one što kobajagi imaju viziju, pa jednog dana rekla dosta i pokrenula svoj posao.
I uspjela.
Takvi ljudi me uvijek fasciniraju. Ne kukaju previše, ne glume žrtve sistema, nego zasuču rukave i krenu. Vrijedna, snalažljiva, kolegijalna. Pravi jaran. A danas je to ozbiljna dijagnoza karaktera.
Vraćamo se za Tuzlu.
Dan ide dalje, a Tuzlanski kanton, po običaju, ne dopušta da ostanemo bez sadržaja.
Tužilaštvo šalje informaciju, određen pritvor Tuzlanki zbog prevara. Krivotvorila eure, mijenjala ih za marke, varala ljude i sebe dovela tamo gdje se na kraju uvijek završi kad misliš da si pametniji od zakona. Kažu nije joj prvi put. Više puta osuđivana za ista djela. Neki ljudi ne znaju drugačije.
Poslijepodne Mejdan. Okupljanje rukometaša Bosne i Hercegovine.
Kolega na sve strane, kamere, telefoni, sportske priče.
Tu je i moj drug, zvat ćemo ga Mirzet. Krene priča o nekim prošlim vremenima, zajedničkoj firmi, starim dogodovštinama… One priče koje počnu smijehom, a završe tišinom. Jer svaka redakcija, svaka firma i svaki posao kod nas imaju svoje male ratove.
Sjetismo se i Drage, vozača.
U njegovim kolima nikad nije bilo goriva. Kako smo ikad stigli do ijednog terena, ni danas nije jasno. Mislim da je čovjek vozio više na vjeru nego na naftu. Kad bi kazaljka pala na rezervu, nije bilo panike, samo gas pa dokle može.
Čekamo trening reprezentacije.
Ali ne može reprezentacija unutra.
Zašto?
Zato što termin imaju neki rekreativci, firma, veterani ili nešto slično. I sad reprezentacija države stoji ispred državne dvorane i čeka da neko završi mali fudbal i tuširanje.
To ima samo kod nas.
Mejdan državni. Reprezentacija državna. Ali prioritet ima ekipa, neka bude “Termomontaža veterani”.
I poslije se pitamo što ne odemo na prvenstvo. Pa dobro je da ikako odemo do svlačionice.
Kasnije kafa s Kendom.
Kenda radi izvještaj s treninga. Šalje slike Hamiću, malo piše, malo pije kafu, malo puši. Profesionalna multitasking škola domaćeg novinarstva. Ako bih birao pet ljudi sa kojim bih radio, Kendić je jedan od njih.
Sve ide u staž.
Navečer dnevnici.
I prvi put pred Komisijom za borbu protiv korupcije Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine javno saslušanje novinara. Među njima Anisa Mahmutović.
I gledam Anisu kako govori bez papira, bez straha i bez kalkulacije. Poentirala je najmanje deset puta. Nije štedila nikoga. Redom. Kao da je godinama skupljala kamenčiće istine pa ih sad istresla na sto pred svima.
Svima koji se bave mešetarenjem u obrazovanju stavila breme za vrat u vidu tužilačkih istraga.
Tako izgledaju novinari koji se ne boje nikoga i nemaju oraha u džepu. Kad ih nije strah ni funkcije, ni titule, ni telefonskog poziva iza ponoći.
A Anisa, Anisa ima muda. Oprostite na izrazu, ali neke stvari se ne mogu prevesti na književni jezik bez gubitka smisla.
I tako prođe još jedan 11. maj.
Težak, naporan, pun gorčine, ali i nekih toplih trenutaka zbog kojih čovjek ipak ne odustane od ljudi.
Od kafa.
Od razgovora.
Od sjećanja.
I od nade da ćemo jednom živjeti u zemlji gdje reprezentacija neće čekati termin, gdje pošten čovjek neće biti budala i gdje će mačak, barem jednom, pustiti čovjeka da prvo popije kafu.
(V.M.)