Foto: Balans
Utorak je, treći novembar. Kišovito jutro. Ustajem u sedam. Skuham kafu. Redovna terapija, i kod mene kao i kod većine građana Bosne i Hercegovine. Neko pije lijekove, neko vitamine, a mi kafu. I ne pitaj za nuspojave. Bez nje se ne može ni početi dan, a kamoli preživjeti.
Malo prelistam jutarnje vijesti, pa oko osam na posao.
Tamo me dočeka jedna koja me nije baš obradovala. Premijer Irfan Halilagić objavio da neće biti kandidat za novi mandat na čelu Vlade Tuzlanskog kantona.
Nisam posebno empatičan prema politici i političarima, ali nije mi drago što Halilagić odlazi. Štaviše, volio bih da ostane. Iza vlade koju je vodio ostali su milionski projekti, mnogi još u fazi realizacije. Bilo bi dobro dočekati da se taj posao završi i da vidimo konkretne rezultate.
Ali politika je, znamo već šta. Rijetko se desi da neko bude u medu, a da makar prste ne oliže. Halilagić je, čini se, jedan od rijetkih koji je uspio. Ili barem ja nisam čuo da je lizao. A u politici se takve stvari obično ne mogu dugo sakriti. Ako ništa, neko bi već napravio konferenciju za medije.
Ko će ga naslijediti, vidjet ćemo. Ko god bude, neće mu biti lako. Ljestvica je podignuta, a u našoj politici se ljestvice uglavnom koriste da se preko njih preskoči ono što ne odgovara.
Oko deset na kafu s Dinom. Dođoše kolege sa RTV TK, Eldar i Hamo. Popijemo, pa ćemo u Dom penzionera na press konferenciju povodom godišnjice stradanja štićenika u požaru.
Tamo mnogo kolega. Omčo i ja, Neimarlija, Maja, Miro, Eldar i Hamo, Igor i Jasmina sa Slona, Fata i Aleksandra sa RTV 7. Skoro redakcijski sastanak, samo bez dnevnog reda i s više kamera.
Direktorica Doma ispriča svoje, a onda pitanja.
Dobra je bila. Pripremila se fino, o svemu. Tu je, sigurno, i Admir umiješao prste. Zna čovjek da novinari neće doći samo da čuju kako će sutra biti komemoracija i polaganje cvijeća. Za takvu informaciju dovoljan je jedan pasus. Treba tu još ponešto reći, objasniti i odgovoriti.
Pitaju Omčo, Maja, Nataša, Miro, Eldar… Završimo, pa napolje da snimimo još nekoliko kadrova. Novinarski posao. Prvo slušaš, onda pitaš, pa snimaš, pa sve to ponovo slušaš dok ne napraviš prilog.
Aleksandra me pita za mačka. Kaže da ga više ne spominjem u osvrtima.
Otišao negdje. Nadam se da je živ. Ne znam šta bih više napisao o tome. Neke stvari čovjek ne može ni objasniti ni preboljeti. Samo se nada da će se jednog dana pojaviti, kao da ništa nije bilo. A vjerovatno bih mu, nakon svega, opet otvorio vrata. I ne bih mu ni račun za hranu ispostavio.
Završimo posao, pa na kafu. Omer, Dino i ja. Dođe i drug Hurić. Kafići su, izgleda, mjesta na kojima se svi na kraju srećemo. Neko dođe s posla, neko s posla tek treba krenuti, neko ima vijest, neko traži informaciju, a neko samo želi malo sjediti i ne misliti ni o čemu.
Oni sebi, ja sebi. Odoh neni kupiti čizmice.
Nađem ih u Belamioniksu, u nekoj radnji. Vidjet ćemo večeras odgovaraju li. Čovjek u životu kupuje svašta, ali nema ljepšeg osjećaja nego kada pogodi nešto što će nekome zaista trebati.
Još nekoliko vijesti objavim. Ministar Damir Gazdić potpisao ugovore sa sportskim organizacijama. Vlada je izdvojila više od milion i po maraka. Lijepa vijest.
Gazdić je, po mom mišljenju, jedan od tri najangažiranija ministra u Vladi TK u proteklom mandatu. Uz Žilu i Omerovića, imao je najveći broj manifestacija i događaja. Ako je važno kako ko radi od ministara, neka se zna. Nadam se da je važno. Mada kod nas ponekad više vrijedi ko je čiji nego ko je šta uradio.
Na društvenim mrežama vidim da je moj drug Redžep objavio kako je danas 40 mjeseci otkako mu je preminuo sin. Potresan status. Redžep se već 40 mjeseci bori za istinu.
Četrdeset mjeseci. To je mnogo jutara, kafa, noći i dana u kojima čovjek mora pronaći snagu da ustane i nastavi. Podrška sam mu da do istine i dođe. Neke borbe ne bi trebale trajati toliko dugo. A neke se, nažalost, ne mogu završiti dok čovjek ne dobije odgovor koji traži.
Oko četiri ponovo s Dinom na kafu. Tema se uvijek nađe. Posjedimo, pa svako sebi. On kući, ja neni.
Svratim na pumpu po cigare i čokoladicu. Nena je oduševljena čizmicama. Taman joj. Pare mi je dala jučer, ali joj ih vratim i kažem da ću ja častiti.
Bunila se. Nije joj baš bilo jasno zašto ne uzimam pare. Valjda je navikla da se sve nekako plati, pa joj čudno kad neko nešto pokloni. A meni drago da je njoj drago. Nekad čovjeku za sreću ne treba mnogo. Samo da pogodi broj čizmica.
Uz kafu mi ispriča kako je upoznala muža, zvanog čojk. Prije tačno 68 godina.
Ej, 68 godina.
A udovica već 38.
Kažem joj da bih mogao pokušati naći nekog djeda, da ne bude sama, da ima s kim pričati i družiti se.
Đe ćeš ga nać, pita.
Ma nać ćemo ga, da je ko igla, kažem.
Nasmijemo se. Ne znam ko je tu ozbiljniji, ona ili ja. Možda bih se i ja trebao više potrudio oko tog djeda.
Šalu na stranu, 68 godina od upoznavanja. To je čitav jedan život. Danas ljudi ne mogu izdržati ni tri dana bez odgovora na poruku, a njih dvoje su gradili zajednički život. I onda se čovjek zapita koliko je vremena prošlo, koliko je ljudi otišlo i koliko se toga promijenilo.
Tako prođe dan.
Dok vozim kući, na radiju svira: „Ej, Cerani, za te nemam manu, voliš popit i ljubit po danu…“ Pa onda Kamenčani, šta bi rekla kćeri, to su samo hodže i šverceri.
Saz šiba, a po šajbi šiba kiša.
Nema tu šta dodati. Muzika radi svoje, brisači svoje, a ja vozim. Nekad je dovoljno da na radiju zasvira pjesma pa da te vrati tamo gdje nisi ni planirao ići.
Dok pišem ove redove koje čitate, na televiziji već idu dnevnici. Na N1 dnevnik vodi Azur. Nekada radio u Tuzli, na Slonu. Danas u Sarajevu, izgradio odličnu karijeru.
Veliki grad, veće mogućnosti. Ali bez talenta i upornosti ne bi se napravilo ništa ni u kojem gradu svijeta. Možeš otići gdje god hoćeš, ali ono što nosiš u sebi moraš ponijeti sa sobom. A ponekad je baš to najvažnije.
Utorak je završio. Kiša još pada. Nena ima nove čizmice, ja imam još jedan osvrt, a mačka i dalje nema.
Sutra je novi dan. Novi ljudi i nova nafaka.
A možda je i to neka nafaka. Da imaš kome kupiti čizmice, s kim popiti kafu, koga se sjetiti i za kim se nadati da će se vratiti. Da imaš nenu koja pamti ljubav od prije 68 godina i kojoj još možeš pokušati pronaći novog čojka. Pa makar ga tražili kao iglu u plastu sijena.
Život, izgleda, nije samo ono što nam se dogodi. Nego i ono čemu se nadamo, zbog čega se smijemo i za šta se još držimo.
Nekad su to veliki projekti i važne vijesti. Nekad istina za koju se neko bori 40 mjeseci. A nekad samo jedne čizmice, jedna kafa i mačak koji bi se mogao sjetiti da ima kuću.
I zato se sutra opet ustaje u sedam. Skuha se kafa, pogleda šta ima novo i krene.
Jer dok god imamo kome kupiti čizmice i čemu se nadati, nije baš sve otišlo dođavola.
(V.M.)