Foto: Balans
Nedjelja je, prvi novembar. Iako ne moram, ustajem u sedam. Navika je čudo. Čovjek se godinama navikava da ustaje zbog posla, a onda i kad ne mora, oči se same otvore. Valjda se boje da će nešto propustiti. A napolju kiša. Trusi. Od jučer tako. Ne staje.
Pristavim kafu. Objavim par vijesti oko vremena. Sinoć su prve pahulje pale na bh. planinama. Na televiziji dokumentarac, malo gledam, malo pišem. Kako kaže stara uzrečica, pola pije, pola Šarcu daje. U mom slučaju pola gledam, pola radim, a kafa se nekako sama popije.
Pristavim i drugu. Portal ne trpi nedjelju. Njemu je svaki dan radni, pa objavim još par vijesti. Redovno.
Sinoć obilježena Noć vještica. Među ostalim gradovima svijeta i u Tuzli. Na društvenim mrežama odmah polemike trebaju li muslimani biti vještice i vješci. Haman ne bi smjeli. Jer, eto, ni naši djedovi ni nene nisu bili.
Nisu, vala. Nisu imali vremena. Crnčili i radili ko robovi, pa im nije bilo do maskiranja. A nije se imalo ni para za kostime i šminku. Kad bi se danas neki od naših predaka pojavio na Noći vještica, vjerovatno bi ga proglasili najautentičnijim kostimom večeri. Čovjek došao u radnom odijelu, bez šminke, sa žuljevitim rukama od teškog rada. Samo bi falilo da neko pita je li to neka nova tradicija.
Oko deset krenem do pekare po hljeb i na pumpu po cigare. U pekari red i unutra i ispred. Niko ne kuha, haman. Radnice vrijedne, primaju narudžbe, pakuju, izdaju. Sve ide kao na traci. Samo što je nedjelja, a red kao da je ponedjeljak ujutro.
Na pumpi radi i Mali. Kupim cigare, gužva i tu. Navala na sve i svašta, najmanje na gorivo. Čovjek bi pomislio da je gorivo besplatno, a ono samo nedjelja i kiša. Ljudi valjda traže razlog da izađu iz kuće. Ili da se vrate kući s osjećajem da su nešto obavili.
Piše Dino, trebamo nešto snimiti za dokumentarac. Kafa u Friendsu.
Dino je u dokumentarcu i po dubini i po širini. Samo o tome misli i radi. Sinoć ostao do kasno u montaži, a i danas će. Sistem mi daje instrukcije kako da snimim. Popijemo kafu pa na snimanje.
Kiša sipa. Ne štedi ni sebe, ni nas, ni opremu. Sipa i po sagovorniku, ali ni on se ne buni. Odličan momak. Ako me nekad bude zaustavio u autu, a da mi fali nešto od opreme, što je kod mene redovna pojava, nadam se da me neće zapisati. Makar zato što ga ovako hvalim.
Završimo snimanje. Ja kući, Dino u montažu. Svako svom poslu. Nedjelja je, ali izgleda da se samo kiša ne umara.
Danas su i dvije godine od pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Prvog novembra 2024. godine, u 11.52 sati, nadstrešnica se obrušila na ljude koji su se nalazili ispod nje. Poginulo je 14 osoba, dok su tri teško povrijeđene. Dvije od njih kasnije su preminule u bolnici. Ukupno 16 izgubljenih života.
Nakon tragedije počeli su protesti koji su prerasli u veliki društveni pokret i ozbiljno uzdrmali vlast u Srbiji. Dvije godine poslije, sjećanje na žrtve i dalje je bolno, a pitanja o odgovornosti nisu nestala. A vlast je pala.
Čovjek se nekako navikne na svakodnevne vijesti, na političke prepirke, na obećanja i razočarenja. Ali na ovakve tragedije ne bi smio. I ne smije.
Ja pokušavam napisati članak o formiranju vlasti u Tuzlanskom kantonu. Nazovem jednog, drugog, petog čovjeka involviranog u SDA. Ko će, šta će, ko je kome bliži, ko ima veću podršku, ko bi mogao biti mandatar.
Niko još ne zna. Ili neće da priča.
Jedan mi kaže: Znaš li ko bi mogao biti direktor RTV TK?
Aman. Zanima me ko će biti premijer.
Politika je čudo. Kreneš pitati ko će voditi Vladu, a završiš na direktoru televizije. Još malo pa ću, dok istražujem mandatara, saznati ko će biti upravnik parkinga i portir u Vladi. Samo ono što me zanima, izgleda, niko ne zna.
U međuvremenu vidim objavu Senada Roka. I danas po kiši hrani napuštene pse u Šićkom Brodu.
Kakva upornost.
Bori se Roko i da se u ovom naselju postavi spomenik psu Tantažu, koji je godinama boravio u Šićkom Brodu. Poseban je Roko čovjek. Da nas je više ovakvih, bilo bi puno bolje svima.
Nekad čovjek traži velike ljude na velikim funkcijama, a oni se kriju u sasvim običnim stvarima. U tome da neko, po kiši, misli na gladne pse. Da ne odustaje. Da mu nije teško.
I možda je baš to ono što nam najviše nedostaje. Ne još jedna funkcija, još jedno obećanje ili još jedan sastanak. Nego malo više ljudi koji će nešto uraditi, a da ne čekaju da im neko kaže da je to njihov posao.
Tako i dan prolazi. Već se smrklo. Sad je mrak u pet sati. Čovjek tek završi ručak, a dan mu već otišao na spavanje.
Oko šest se javlja Kenda. Kaže da će sutra tijela stradalih Italijana biti prebačena iz Bosne i Hercegovine u Italiju.
Velika tragedija.
I opet se čovjek sjeti koliko su naše svakodnevne brige male. Ko će biti premijer, ko direktor, ko je kome šta obećao. A negdje neko čeka da mu se vrati dijete, suprug, prijatelj. Neko čeka vijest koju ne želi čuti.
Poslije nazovem nenu. Odmara, kaže. Pita hoću li dolaziti.
Došao bih, ali nešto sam prehlađen. Pokisao haman, pa da joj ne prenesem virus. Nena prihvata, kaže dođi sutra onda.
I tako. Čovjek cijeli dan trči, snima, piše, zove ljude, pokušava saznati ko će biti premijer, a na kraju zbog prehlade ne može otići neni na kafu.
Prođe dan. Ne znam šta bih rekao kakav je bio. Kišovit, pomalo radan, a pomalo dosadan. Nedjelja koja je ličila na neki obični radni dan, samo s više kiše i manje odgovora.
Sutra je novi dan. Nove obaveze, novi ljudi i neki novi događaji. Možda saznamo i ko će biti premijer. Možda nećemo.
Samo da ne bude tragedija.
Njih nam je dosta.
(V.M.)