Foto: Balans
Sinoć velika tragedija u Brčkom. Četiri osobe izgubile su život u padu helikoptera. Odmah su novinarske ekipe okupirale grad. Iz Tuzle su se zaputili Maja Nikolić i Samir Neimarlija sa BHRT-a. Link za linkom, aferim. Ne bi bolje uradile ni najveće svjetske medijske kuće. Na istom su mjestu i danas. Nije lako biti reporter i snimatelj na terenu. Pogotovo kada izvještavaš o tragediji poput ove. I Kendić sa Klixa bio je sinoć u Brčkom. Uvijek na licu mjesta. Neki ljudi jednostavno ne znaju drugačije nego biti tamo gdje se nešto događa.
Ja ustajem oko pola šest. Jutarnji program nas čeka. U Tuzli sam prije sedam. Na linku gost Dejan Milkunić. Tema Festival harmonike. Lijepa priča koju njeguje porodica Milkunić. Sevdah na prvom mjestu, kako i treba.
Kad se spomene sevdalinka, meni odmah naumpadne ona, Ja u klin, ti u ploču, ti nećeš, a ja hoću…
Ne znam zašto baš ta. Valjda čovjek u svemu pronađe neku svoju melodiju, pa i u jutarnjem programu.
Završimo i to. Dino zove. Trebamo na aerodrom, stiže ministar odbrane Italije. Došao je posjetiti povrijeđene u helikopterskoj nesreći kod Brčkog. Uspijemo ga snimiti, napravimo link za D1 i nazad u redakcijsko-terenski ritam.
Daliborka čeka da snimimo izjavu u MUP-u. Snimimo i to. Gladni smo kao vukovi. Dino i ja pravac Sezam. Najeli se taman. Dino plati. Aferim! Nisam se otimao ni sekunde. Što bi drug Avdo rekao, moram poraditi malo na ovom otimanju za račun, vazda gubim. Ali kad budem brži ne pišem, da ne bi neko pomislio da sam pobjednik.
Onda opet posao. Idemo na UKC, gdje dolazi ministar. Gore nas čeka i Kendić. Kenda od jučer zuji oko ove nesreće. Čovjek je na terenu od sinoć, a teren ne pita ni koliko je sati ni koliko si spavao.
Snimimo šta treba pa na kafu u Oscar. Dozvoljeno pušenje, pa smo izgleda postali stalni gosti. Malo analiziramo dan, događaje, izjave i sve ono što se u međuvremenu nakupilo. Kafa je, naravno, nezaobilazna. Bez nje bi se cijeli ovaj sistem vjerovatno odavno raspao.
A onda ponovo pred UKC. Dino i ja, još jedan link, ovaj put za Federaciju. Dan se praktično sveo na dešavanja oko Brčkog i posjetu italijanskog ministra. Kako je, tako je. Novinarski posao ne bira ni temu ni raspored, a bogami ni vremenske prilike.
Kiša ne prestaje cijeli dan. Pada kao da se nekome nešto zamjerila pa odlučila da mu se sveti. Dok čekamo uključenje ispred UKC-a, pogled mi zastane na zidu, s parking strane. Natpis: Ćevapi.
Očito je nekada u tom objektu bila ćevabdžinica. Danas je s gornje strane pogrebno društvo Zoka.
Čudan je život. Na jednom mjestu nekada se dolazilo da se čovjek najede, a danas se s tog mjesta ispraćaju ljudi. Vrijeme mijenja namjene, natpise i djelatnosti. Možda je nekada bila veća potražnja za hranom, možda manja konkurencija. Ko će ga znati. U svakom slučaju, natpis je ostao kao mali trag nekog drugog vremena.
Završimo uključenje za Federaciju. Oko 18 sati objavimo prilog i polako kući. Dino ostaje do pola osam. Dobar je bio na linku, iako smo čekali čitav sat da se uključimo. I to je dio posla. Nekad te čekaju događaji, nekad ti čekaš njih, a nekad čekaš da ti neko javi da možeš uživo.
Nena je dobila hediju od jedne velike gospođe. Kontao sam svratiti da joj odnesem, ali već je kasno za nju. Odlučim da ću sutra. Nazovem je, a ona odmah počinje:
Ja sam šolje za kafu postavila u dva sata, ti ne dođe.
Eto ti ga sad. Ja cijeli dan na terenu, ona cijeli dan čeka kafu. Svako ima svoje obaveze i svoj raspored. Samo što se naš raspored očito ne poklapa.
Hajde, sutra ću, kažem.
U koliko?
Ne znam.
Čekati ću te.
I tako. Nema termina, nema dogovora, nema kalendara. Samo obećanje i kafa koja će, nadam se, sutra biti na vrijeme.
Tako ode dan. Dug kao godina. Od jutarnjeg programa, preko aerodroma i MUP-a, do UKC-a, Brčkog, linkova i kiše koja kao da nema namjeru stati. Puno posla, malo predaha, jedna dobra kafa u Oscaru, ručak koji je Dino platio i nena koja je ostala bez planirane posjete.
A negdje između svega toga ostala je i ona teška priča iz Brčkog. Četiri izgubljena života, povrijeđeni ljudi i porodice kojima se život u jednom trenutku promijenio. Novinari će otići s terena, kamere će se spakovati, linkovi će se završiti. Ali za one koji su pogođeni ovom tragedijom ništa se neće završiti tako brzo.
Nama ostaje da sutra ponovo ustanemo, pristavimo kafu i krenemo u novi dan.
Kakav će biti, pred nama je.
A neni sam obećao da ću doći. To bi, za promjenu, trebalo ispoštovati.
(V.M.)