Foto: Balans
Jutro je, sedam sati. Četvrtak, 29. oktobar. Pristavim kafu. Vani tmurno, onako kako samo oktobar zna biti tmuran. Jutro nagovještava da ni dan neće biti mnogo veseliji, ali hajde, nije ni svaki dan dužan biti za razglednice.
Popijem kafu, prevrnem vijesti. Ništa se značajno nije desilo dok sam bio u carstvu snova. Ili se jeste, ali nije došlo do mene. Čovjek ne može sve ispratiti. Jedino što se kod mene mora desiti jeste kafa. Ostalo ćemo nekako.
Oko osam krećem na posao. Palim Golfa, a pali se i lampica za gorivo. Neće ni on na havu. Stanem na pumpu i naspem za pedeset maraka. Kazaljka se pomjeri tek toliko da mi da do znanja kako je primila k znanju uplatu. Pedeset maraka više nije kao nekad. Nekad se za te pare moglo nešto i osjetiti, a danas više gledaš kazaljku nego što je ona spremna da se pomjeri.
Ali i dalje je feslija lijep.
Radi drug Mirza, tu je Fahro, a vidim i Malog. Mirza pita za nenu. Hvala mu. Lijepo je kada se neko sjeti.
Oko devet sam s Mirelom na snimanju. Priča lijepa, baš lijepa. Srednjoškolke i studentice koje žele napredovati u inženjerstvu, nauci i matematici. Okupilo se stotinjak djevojaka. Gledam ih i mislim kako je dobro kada mladi ljudi imaju ambicije, kada žele učiti, stvarati i pomjerati granice. Nije sve tako crno kako nam se ponekad čini dok prevrćemo vijesti uz jutarnju kafu. Ima i dobrih priča, samo ih nekad treba malo bolje potražiti.
Poslije s Daliborkom kod direktora preduzeća Saobraćaj i komunikacije. Naplata parkinga pred stambenim zgradama izazvala je nerazumijevanje jednog broja građana. Direktor Malikić daje izjavu i objašnjava da je to način da ljudi pred svojim zgradama imaju slobodno parking-mjesto za bagatelu.
O direktoru sam od mnogih čuo sve najbolje, posebno od uposlenika. A to mi je nekako najvažnije. Možeš ti o sebi pričati šta hoćeš, možeš imati i najljepše saopćenje, ali ljudi s kojima radiš ipak najbolje znaju kakav si. Ako su oni zadovoljni, to nešto govori.
Malikić, čini mi se, dobro vodi ovo preduzeće. Treba nam više takvih direktora u javnim preduzećima. Ne kažem da su svi ostali loši, daleko od toga, ali lijepo je kada čuješ pohvalu koja nije iznuđena i kada se ne moraš pitati je li neko nekome nešto dužan.
Odmah potom pred sud. Adisa daje izjavu o slučaju Nedima Avdića, koji je priznao krivnju za korištenje seksualnih usluga dvije maloljetnice. Teške teme, teške priče. Adisa dobra. Izjava u glavu, precizna, bez puno okolišanja. Još se i sredila. Kad je već crna hronika, neka barem novinari budu svijetla tačka.
Tu su i kolege. Ima nas. Maja, Zabuš, Pupa, Adin, Sulje, Eldar, a na kraju stiže i Blicko.
Nema da fali.
Čovjek bi, gledajući nas okupljene pred sudom, pomislio da se dijeli nešto besplatno. Ali ne dijeli se ništa, samo se snima crna hronika. Ona je, izgleda, magnet za kamere. Kad je nešto lijepo, treba moliti da se dođe, da se snimi, da se objavi. Kad je nesreća, svi smo tu. I mi novinari, i kamere, i mikrofoni. Posao je to, znam. Ali čovjek se nekad zapita kakav nam je to svijet postao kada najviše objektiva privlače najcrnje ljudske priče.
Završimo i to. Poslije na kafu s Dinom. Hladno je vani, pa sjedamo u Oskar, u dio kafića u kojem je dozvoljeno pušenje. Neka je. Nije čovjek više ni za propuh ni za velike životne eksperimente. Hoće kafu, toplinu i da ga niko ne pita zašto je sjeo baš tu.
Durma radi dokumentarac. Snimljeno je ono što je trebalo, a sada prikuplja ideje kako sve to složiti i napraviti cjelinu. Vjerujem da će biti dobro. Ima u tome nešto lijepo, kada od komadića stvarnosti pokušavaš napraviti priču koja će imati smisla. Vidjet ćemo u srijedu kako je ispalo. Do tada ćemo se praviti da smo strpljivi.
Vraćam se na posao. De ovo, de ono. Posao ne pita jesi li popio dovoljno kafe, jesi li umoran i imaš li još koju pametnu misao. Samo dolaze novi zadaci.
Nazovem Adu iz Tužilaštva. Imam dva pitanja. Odgovor na prvo negativan, na drugo kakav mi godi. Ado nije samo portparol, on je i drug. A to je već druga dimenzija.
Čujem se i s drugom i ahbabom Suadinom Straševićem. Odobren projekat obnove Stare džamije u Priluku, spomenika iz 18. stoljeća.
Lijepa priča. Sjajna, zapravo.
Suadin se bori za ovakve stvari. Izgara za ono što radi i ne odustaje lako. Aferim. Nije malo kada neko svoju energiju troši na čuvanje onoga što smo naslijedili od prethodnih generacija. Mi smo, čini mi se, često bolji u rušenju nego u čuvanju, pa su nam ljudi poput njega potrebniji nego što mislimo. Stara džamija nije samo drvo, krov i zidovi. U njoj su vrijeme, ljudi, njihove molitve i sjećanja. Ako to ne sačuvamo, teško ćemo objasniti onima koji dolaze poslije nas ko smo bili.
Stiže i vijest da je Jusuf Nurkić dobitnik Povelje grada Tuzle. Kandidovao ga Omer Berbić. Nurkić je mnogo puta pokazao da je humanista i da zna pomoći onima kojima je najpotrebnije. Zasluženo priznanje. Lijepo je kada se neko ne vrednuje samo po onome što radi na terenu nego i po onome što radi kada se ugase reflektori.
A onda, kao i svakog dana, dođe vrijeme za kući.
Svratim do Binga po nekoliko sitnica. Sitnice, jedna po jedna, pa se nakupi sto maraka. Nekad si za te pare mogao kupiti i nešto konkretno. Danas teško. Uzmem i cigare, dvadeset maraka. I to je to. Čovjek ode po par stvari, a vrati se lakši za stoju.
Razmišljam da svratim do nene. Bio sam joj danima, svaku noć. Nazovem je da vidim kako je.
Nije loše, bolje je. Hoćeš doći na kahvu?
E, tu nastaje problem. Ne veliki, ne nerješiv, ali ljudski.
Hajde sutra ću. Bio sam jučer i prekjučer.
Neka si bio, ništa ne fali, ali eto, kako hoćeš.
Sutra ću.
Dvije riječi koje čovjek izgovori tako lako, a ne zna šta sve u njih stane. Umor, obaveze, hladnoća, želja da se malo odmoriš. Sve su to razumni razlozi. Ali s druge strane telefona neko te čeka na kahvi. Nekome je tvoj dolazak važniji od svih tvojih obaveza.
Znam da sam bio jučer. I prekjučer. I prethodnih dana. Ali znam i da vrijeme ne pita koliko si puta nekoga obišao. Ono ide svojim putem, ne pravi raspored i ne ostavlja ti poruku da ćeš imati još mnogo prilika.
Ipak, kažem sutra ću.
Povežem iz Binga konu, starija žena. Neka bude Sevleta.
Na radiju svira neka krajiška muzika.
Stenje mala prolazi je jeza, dere lola k’o iz mitraljeza.
Sevleta će, ma šta to on pjeva?
Nisam čuo, kažem. Haman neka ratna pjesma, spominju mitraljez.
Aha.
Dođem kući. De tamo, de ovamo, malo se rastrčim po kući, pa sjedam da napišem osvrt. Taman je sedam, počinju dnevnici. Kao po dogovoru, stiže vijest o tragediji u Brčkom, gdje su u padu helikoptera stradale tri osobe.
Velika tragedija. Tri života. Tri priče koje su stale tamo gdje niko nije očekivao da će stati. Iza svake vijesti ostanu ljudi koji će je pamtiti cijelog života. Mi ćemo je večeras čuti, sutra o njoj ponovo govoriti, a onda će doći nove vijesti. Takav nam je posao i takav je svijet. Jedna tragedija smjenjuje drugu, a čovjek se mora truditi da ne otupi.
I tako prođe četvrtak.
Bilo je svega. Djevojaka koje žele znanje i budućnost, direktora kojeg ljudi hvale, kolega pred sudom, starih spomenika koje neko pokušava sačuvati, sportiste koji pomaže drugima, vijesti o tragediji i nene koja je bila za kafu.
Mogao je dan biti bolji, mogao je biti i gori. Kao i većina naših dana. Nije se desilo ništa što će promijeniti svijet, ali se desilo dovoljno toga da čovjek navečer ima o čemu razmišljati.
Sutra je novi dan. Nova kafa, novi ljudi, nove priče, novi zadaci. I nadam se da ću sutra pronaći vremena za ono što je danas ostalo za sutra.
Jer posao će čekati. Vijesti će stizati. Golf će opet tražiti gorivo. Samo vrijeme neće čekati nikoga.
A kahva s nenom, koliko god puta je popio, nikad nije samo kahva.
(V.M.)