Srijeda je, dvadeset osmi oktobar. Ustajem u sedam. Zapravo, nekoliko minuta prije alarma. Ne znam čemu žurba, ali organizam valjda ima svoj red vožnje.
Kuham kafu i usput čitam jutarnje vijesti. U Srbiji napad ispred Ambasade Izraela, ubijen mladić. Prema prvim informacijama, navodno je uzvikivao Allahu ekber, a onda se pojavila informacija da je osumnjičeni Dario Nikolić iz okoline Šapca. Je li govorio ili nije, tek će se utvrditi. Danas se, izgleda, i činjenice moraju probijati kroz gužvu koju naprave prve informacije.
Oko osam krećem na posao. Malo vijesti, pa snimanje. Prije toga, naravno, kafa u Friendsu. Dino i ja, tu su i Neimarlija i Alma. Prelomismo koju, a onda dođe i Krdža. Gostovao je na RTV TK povodom pokretanja YouTube kanala i portala Krdžolini Moto Priče. Krdža radi lijepo. Sve po tabijatu. Nema tu puno filozofije. Čovjek pronađe ono što voli, pa gura.
Poslije kafe, Durma i ja u Dom penzionera. Tu je i Admir, koji je godinama radio u Avazu. Na prvu samozatajan, ali kad ga malo bolje upoznaš, vidiš da je i on od onih koji imaju šta reći i znaju se zajebanciju.
Neću mnogo detaljisati o Domu penzionera. Imao bih šta, ali ne mora baš sve stati u jedan osvrt. Ipak, upoznao sam jednu sjajnu gospođu, Sarajku, koja je napunila 84 godine. Sređena, našminkana, lijepo priča. Sve aman. Gledaš je i pomisliš kako godine same po sebi ne moraju čovjeku oduzeti ono najljepše. Ima ljudi koji i u tim godinama nose neku posebnu živost. Volim takve ljude. Valjda zato što te podsjete da život nije samo ono što ti godine upisuju u ličnu kartu nego i ono što ti još uvijek svijetli u očima.
Završimo snimanje, pa opet na kafu. Čovjek bi pomislio da je kafa sporedna stvar u danu, ali kod nas bi se prije moglo reći da je sve ostalo organizovano oko nje.
Danas me, međutim, mnogi pitaju za nenu. Kako je, je li išla doktoru, šta kaže doktorica? Neimarlija, Alma, Daliborka, Krdža, Dino… Javlja se i drugarica Azra porukom. Isto pitanje.
Lijepo je to.
Lijepo je kad se ljudi raspituju za zdravlje tvoje nene koju nikada nisu upoznali. A upoznali su je, na neki način, kroz moje priče. Neke rečenice koje čovjek napiše usput, iz svoje svakodnevice, pronađu put do ljudi koje možda nikada ne bi sreo. I onda shvatiš da pisanje nije uvijek uzaludno. Nekad se neko sjeti tvoje nene, pita kako je i tako ti pokaže da je čitao, razumio i zapamtio.
A to nije malo.
Večeras ću kod nene na kafu.
Javljam se i Čupi. Treba mi neka fotografija protesta protiv naplate parkinga. Nije problem, naravno. Čupo ovih dana snima šta se sve baca u rijeku Jalu. Poučan video. Mogu i sam posvjedočiti da u rijeku koja je na pojedinim mjestima skoro presušila možeš baciti sto, a da ga voda odnese pola grada. Eto ti prirodnog transporta. Bez goriva, bez registracije, bez putarine. Samo što bi bilo sjajno da se rijeka ne koristi kao deponija.
Dan se polako odmotava. U BKC-u Tuzla električari nešto rade oko struje. Deset puta je nestalo pa se vratilo. Ili su je deset puta isključili i uključili, nisam više siguran. Uglavnom, ako su danas negdje pobrkali broj pokušaja, teško da će ga ikada tačno izračunati. Čovjek se navikne na svašta, pa i na to da mu se dan povremeno prekida bez najave. Još samo da nam počnu gasiti i paliti misli, pa da konačno odmorimo glavu.
Vakat je kući.
Nazovem nenu da pitam je li šta jela. Kaže da bi mogla polagani burek, samo da je vruć. Eto, barem je želja konkretna. Nema kod nje onoga da se tri dana vijeća šta bi se moglo pojesti. Burek je burek, samo nek je topao.
Stanem u pekaru, uzmem burek, a onda svratim i do Binga. Sok od sto posto ribizle, čokoladica. Sitnice, ali čovjek se nekako bolje osjeća kad ne dolazi praznih ruku. Kao da uz burek možeš donijeti i malo dodatne pažnje, samo što se ona ne važe na kasi.
Stižem kod nene, kuham kafu i slušam kako je bilo kod doktorice. Objašnjavala joj je šta je boli. Noge, ruke, leđa, ponekad i glava. Doktorica joj kaže da je to dijelom i zbog godina, jer se tijelo troši.
Nena joj odgovara da nije od starosti, nego od bolesti.
Ima tu logike. A ima i nene.
Ne da se ona tek tako godinama. Može doktorica imati diplomu, iskustvo i sve nalaze pred sobom, ali nena zna svoje tijelo. I, što je još važnije, zna šta hoće reći. Neće ona sve tegobe strpati u istu ladicu samo zato što je napunila dovoljno godina da joj neko kaže kako je to normalno.
Danas je, srećom, bolje. Ima kuveta, ima volje, a ima i apetita. Neki lijekovi su tu za kostobolju i obnovu hrskavice. Ne znam koliko će sve to pomoći, ali znam da sam se ja dobro nasikirao prethodnih dana.
A onda je vidim kako sjedi, priča, jede i pomalo se vraća sebi. I pomislim da je možda ozdravila već onog trenutka kada je ugledala doktoricu. Ili barem da joj je laknulo što je neko saslušao i pokušao pomoći.
Ipak, vidi se da nena kopni. Godine čine svoje, ma koliko se mi pravili da ne čine. Čovjek to primijeti u sitnicama koje ne možeš objasniti jednom rečenicom. Malo sporiji pokret, malo više umora, poneki pogled koji se zadrži duže nego prije. A ti bi najradije da sve ostane kao nekad, da je uvijek zatekneš istu, da skuhaš kafu i da te dočeka s nekom svojom pričom.
Ali vrijeme ne pita šta bismo mi najradije.
Posjedimo još malo, pa krećem kući. Nena ostaje, a ja nosim sa sobom ono olakšanje koje osjetiš kad ti neko drag kaže da mu je bolje. Nije to velika vijest, ali je meni večeras važnija od većine onih koje sam danas pročitao.
Dok pišem ovaj osvrt, na N1 počinje dnevnik. Sedam je sati. Prva vijest tragedija u Španiji. Sudar brzih vozova, poginulo 68 osoba. Ogromna tragedija. Broj koji je teško i izgovoriti, a kamoli zamisliti šta stoji iza njega. Porodice, nečiji posljednji razgovori, planovi za sutra koji se više neće ostvariti.
I onda mi, sasvim nespretno, prođe kroz glavu da je sreća što mi nemamo brze vozove. Ovi naši jedva idu, pa barem nema mnogo rizika da se sudare pri velikim brzinama. Crni humor. Ali valjda čovjek ponekad tako pokuša pronaći neku malu pukotinu kroz koju će provući misao, samo da ga težina vijesti sasvim ne pritisne.
Naš voz, ako ga tako možemo nazvati, uglavnom kasni, sporo ide i ne obećava naročito uzbudljivo putovanje. Ali kad vidiš šta se desi tamo gdje sve ide brzo, shvatiš da brzina nije uvijek prednost. Nekad je najveća sreća stići polako, čitav i živ.
I tako se dan sveo od sedam do sedam. Jutarnja kafa, vijesti, snimanje, ljudi, Dom penzionera, protesti, Jala, struja, burek, ribizla i nena. Sve stalo u jedan običan dan, a opet se nakupilo dovoljno da čovjek navečer ima o čemu razmišljati.
Sad još sve to treba upakovati u redove koji neće biti naporni za čitanje, niti skliznuti u patetiku. Život je i previše ozbiljan da bismo ga dodatno opterećivali velikim riječima. Ponekad je dovoljno napisati da je nena danas bolje, da su se ljudi raspitivali za nju i da je burek bio vruć.
Ne moraju svaki dan obilježiti velike vijesti, politički potresi i tragedije. Nekad je dovoljno da se neko javi, da te neko pita kako si, da sjedneš s nenom i popiješ kafu. Da ti se učini kako je, barem nakratko, sve došlo na svoje mjesto.
Nadam se da sam uspio ostati u toj mjeri. Bez previše tuge, bez velikih zaključaka, uz malo humora tamo gdje ga dan dopušta.
Tako i dan ode, sutra je novi.
Kakav će biti četvrtak koji dolazi, ne znam. Znam samo da bih volio da bude bez plaho stresa i srkleta. Da kafa bude dobra, da struja ne glumi novogodišnju rasvjetu, da se Jala ne pretvara u deponiju i, najvažnije, da nena bude dobro.
Za ostalo ćemo lako.
(V.M.)