Foto: Balans
Ponedjeljak je svanuo. Dvadeset šesti oktobar. Ustajem oko sedam, pristavljam kafu, a kuhalo radi svoje. Dok se voda zagrijava, ja već listam vijesti. Čovjek ima svoje jutarnje rituale. Kafa je tu da me razbudi, a vijesti da mi pokvare mir.
Vijest dana, mjeseca, a možda i godine jeste poraz Aleksandra Vučića na izborima u Srbiji. Razlika od pola miliona glasova između njega i studentske liste. Nevjerovatan podvig. Još nevjerovatnije zvuči kada se uzme u obzir koliko je dugo Vučićev politički aparat djelovao kao mašina kojoj niko ne može izvući osigurač.
A sad, šta će to značiti za nas?
Hoće li nova vlast priznati da se u Srebrenici dogodio genocid? Hoće li prestati puhati u krila Miloradu Dodiku? Hoće li prvi zvanični put voditi u Sarajevo ili Banju Luku? Ili će se, kao što to često biva na ovim prostorima, promijeniti lica, a ostati iste navike?
Mnogo je pitanja, a odgovore tek treba da vidimo. Imam blage sumnje da će se stvari promijeniti onoliko koliko bismo željeli. Kod nas se, naime, političke promjene često dočekuju s velikim nadama, a onda se čovjek nakon nekog vremena uhvati kako gleda istu predstavu, samo su glumci malo drugačije raspoređeni.
Ali hajde, nećemo unaprijed kvariti ono što još nije počelo.
Na posao krećem oko osam. Klasika.
Nekoliko jutarnjih vijesti, pa oko deset kafa. Neimarlija, Lejla, Alma i Durma. Almasa je vikend provela u Beogradu, pa ima šta reći. A kad se neko vrati iz Beograda baš na dan kada se tamo dogode politički potresi, onda je to nešto sto vrijedi prepričati.
Neimarlija je u svom filmu. Obaveze, poslovi, rad. Čovjek ima svoj ritam i ne izlazi iz njega tek tako. Durma malo piše za sebe, malo šalje meni materijale oko sporta. Bravo za kolegijalnost. U novinarstvu je važno da čovjek ima svoje izvore, ali još je važnije da ima kolege koji će ti nešto poslati i onda kada od toga nemaju nikakve koristi.
Uostalom, nije sve u tome ko će prvi objaviti vijest. Nešto je i u tome da se posao uradi kako treba, a da se pritom ne zaboravi da radimo jedni s drugima, a ne jedni protiv drugih.
Među vijestima koje su obilježile dan našla se i ona o centralnoj manifestaciji povodom Dana krunisanja kralja Tvrtka I Kotromanića i Dana sjećanja na srednjovjekovnu Bosnu. Škole s područja Tuzlanskog kantona kroz učeničke prezentacije i raznovrsne sadržaje oživjele su svakodnevni život u Bosni u četrnaestom stoljeću.
Ministar obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona Ahmed Omerović podsjetio je da je izučavanje srednjovjekovne Bosne već godinama dio nastavnih planova i programa, ali da ovakve manifestacije učenicima omogućavaju da znanje ne ostane samo na papiru.
I zaista, važno je da djeca znaju osnovne činjenice o svojoj državi. Da znaju ko su bili naši banovi i kraljevi, da razumiju historiju zemlje u kojoj žive i da pripadnost Bosni i Hercegovini ne bude samo riječ koju čuju na priredbama i u govorima političara.
Historija se, naravno, može učiti i iz udžbenika. Ali ako dijete kroz kostim, prezentaciju i priču na trenutak osjeti kako je izgledao život prije nekoliko stoljeća, veća je vjerovatnoća da će nešto od toga i zapamtiti.
A i dobro je da se djeca ponekad odmaknu od telefona. Neka malo budu kraljevi, banovi i srednjovjekovni trgovci, umjesto što svakodnevno pokušavaju postati influenseri. Za ovu posljednju profesiju, čini mi se, ne treba ni historija ni udžbenik. Dovoljan je dobar internet i volja.
Dan se tako polako odmotava. Ima i crne hronike, kao što je, nažalost, gotovo svakodnevno ima.
Određen je pritvor dvojici muškaraca zbog posjedovanja droge. Jedan je iz Kladnja, drugi iz Živinica.
Ne znam šta bih rekao. Vijest se napiše, objavi, pročita i ode dalje. A iza nje ostanu ljudi, njihove priče, porodice i pitanja na koja najčešće nema jednostavnog odgovora. Novinarski posao traži da budemo precizni, da prenesemo činjenice i ne izmišljamo ono čega nema. Ali čovjek ponekad, nakon što napiše sve što treba, ostane s onim što ne može stati u nekoliko rečenica.
Oko četiri ponovo kafa s Durmom, pa ću na Federaciju. Pridružuje nam se i Omčo. Tema, naravno, izbori u Srbiji. Kad se dogodi nešto tako veliko preko granice, teško je pričati o bilo čemu drugom. Malo se dotaknemo i naše svakodnevice, jer se od nje ne može pobjeći ni kada bismo htjeli.
A dokle se stiglo s formiranjem vlasti u Tuzlanskom kantonu, izgleda, niko pouzdano ne zna. Ili zna, ali ne govori. Veo tajne obavio je političke stranke, pa čovjek ima osjećaj da se ne formira kantonalna vlast nego šalje ekipa na Mount Everest.
Sve je nešto u toku, u razgovorima, u konsultacijama, u dogovorima. Samo rezultata nema.
Vrijeme je za Federaciju. Daliborka i ja, svako na svom zadatku. Spajanje linka, kamere, tonova, najava, odjava i sve ono što gledalac ne vidi, a bez čega nema televizijskog priloga. Prođe i ti.
Onda kući.
Ali prije kuće moram do nene. Obećao sam.
Usput svraćam do Binga i apoteke. Malo lijeka protiv bolova, malo protiv prehlade. Nije da mora, a nije ni da mi ne treba.
Kod nene kafa.
Nešto je slaba. Kaže da nije jela i da ne može. Hajde, rekoh, sa mnom ćeš nešto pojesti. U društvu je ipak pojela. Nekad je, izgleda, dovoljno da neko sjedne preko puta tebe i kaže da nećeš biti sam za stolom. Hrana tada nekako lakše ide.
Poslije kuham kafu. Nena traži da joj upalim televizor. Kaže prebaci mi na O Kanal. A vidim već je tom kanalu. Nena ne gleda drugi kanal osim onoga na kojem sam nekada radio, prije više od tri godine. Tada je redovno gledala i slušala priloge koje sam radio.
Za nju sam ja još tamo. I dalje radim na televiziji, i dalje se pojavljujem u njenom svijetu, samo što više ne uspijeva upratiti kada tačno ide moj prilog. Ponekad se čini da joj je televizijski program važniji od svih vijesti koje se smjenjuju na ekranima. Njoj nije važno ko je pobijedio na izborima u Srbiji, ko je dobio mandat ili kome je određen pritvor. Važno je da se na ekranu pojavi neko njen. Makar u sjećanju.
Cijeli dan čitam vijesti o velikim stvarima. O izborima, državama, političarima, vlastima koje dolaze i odlaze. Raspravljamo o tome šta će se promijeniti, ko će priznati šta se dogodilo i ko će s kim sjesti za sto. A onda dođem kod nene i shvatim da postoje stvari koje su mnogo veće od svih tih pitanja, a o kojima se ne glasa, ne pregovara i ne odlučuje na sjednicama. Da televizor bude prebačen na O Kanal.
Vrijeme ide svojim putem. Sjećanja se preslaguju, godine brišu ponešto što bismo najradije sačuvali, a ostavljaju ono čega se jedva sjećamo. Nena me i dalje veže za jedan dio svog svijeta. Za vrijeme kada sam radio na toj televiziji, kada je znala kada me može vidjeti i kada je moj glas dolazio iz televizora pravo u njenu sobu.
Ostavim joj televizor na O Kanal. Neka ostane tako. Možda će se pojaviti neki prilog, možda će čuti poznat glas, možda će joj to veče biti malo lakše.
Ja krenem kući, a ona ostaje uz televizor.
I tako prođe ponedjeljak, dvadeset šesti oktobar.
Bez velikih događaja u mom ličnom životu, bez mnogo ljudi i bez spektakularnih obrata. Kafa, posao, vijesti, nekoliko razgovora i jedna posjeta koja je, na kraju, vrijedila više od svih političkih analiza koje sam tog dana čuo.
Sutra je novi dan. Novi ljudi, novi događaji i vjerovatno neke nove priče. Neko će opet pobijediti, neko izgubiti, neko obećati promjene, a neko čekati da se vlast konačno formira.
A ja ću, po običaju, ustati oko sedam, pristaviti kafu i otvoriti vijesti.
Samo se nadam da ću uvijek imati kome otići na kafu, čak i onda kada se više ne bude znalo za koji sam kanal i kada radio.
Jer neke stvari ne treba mijenjati. A neke, nažalost, ne možemo zadržati, ma koliko bismo željeli.
(V.M.)