Foto: Balans
Nedjelja je, 25. oktobar. Ustanem malo kasnije nego što je to običaj kod mene. Tek oko pola devet. Za moje navike, skoro pa sam prespavao pola dana.
Skuham kafu, malo vrtim vijesti po telefonu, a onda se spremim do pumpe po cigare i do pekare po hljeb. Nedjelja k’o nedjelja, valja se snabdjeti osnovnim životnim namirnicama. Hljeb, cigare i kafa. Ostalo ćemo nekako.
Na pumpi radi Mali. Trebaju mi i nove metlice brisača. Ode on do Golfa, izmjeri, pa odmah poče postavljati. Kažem mu da ne mora, da ću ja to sam.
Džaba.
Skide stare, postavi nove. Neki ljudi su takvi. Možeš im govoriti koliko hoćeš, oni imaju svoj plan i ne odustaju. Na kraju ti samo ostane da se zahvališ i praviš kako si baš to i želio.
Dođem kući, a tamo posla koliko hoćeš. Zima se približava, valja nešto raščistiti, skloniti, pripremiti. Čovjek bi da završi svoje obaveze, ali na selu to rijetko ide po planu. Čim te neko vidi napolju, odmah pomisli da si slobodan, raspoložen i, što je najvažnije, spreman da saslušaš njegove probleme.
Kao da svojih nemaš.
Dođe komšija. Propala mu ratna štednja u Ljubljanskoj banci. Već dvadeset godina pokušava doći do novca koji je štedio cijeli život. Dvadeset godina ganjanja, papira, čekanja i nadanja. Čovjek je radio, odvajao od usta, mislio da će mu taj novac nekad zatrebati, a sada se pita hoće li ga uopće dočekati.
Ne znam šta da mu kažem. Neke priče nemaju pametan odgovor. Možeš saslušati čovjeka, klimati glavom i poželjeti mu sreću, ali mu ne možeš vratiti godine koje je potrošio čekajući svoje.
Taman komšija ode, dolazi kona. Zvat ćemo je Fata. Njoj je crkao punjač za telefon. Nasikirala se, nema baterije, nema mobitela. A bez mobitela, čini se, danas kao da nema ni života.
Hajde da vidimo šta se može uraditi. Nađemo neki stari adapter, spojimo, neće. Nađemo drugo kablo, priključimo i, gle čuda, proradi. Fata se ozari. Ode kući vesela, blagoslivlja na sve strane.
Ali razumijem je. Danas ti se čitav svijet nekako smjestio u taj mali ekran. Tu su vijesti, prijatelji, rodbina, slike, poruke, rasprave i ljudi koje nikad nisi vidio, a znaš šta su doručkovali. Kad nestane baterije, kao da te neko odjednom isključi iz života.
Možda ljudi, u nedostatku pravog razumijevanja i empatije, sve više traže razonodu na internetu. Tamo se lakše dobije pažnja. Dovoljno je objaviti sliku i čekati lajkove. Svaki lajk dođe kao malo priznanje, kao da ti je neko uživo rekao da si lijep, pametan ili važan.
Ne sjećam se da mi je neko u životu rekao da sam lijep. A kamoli da mi je pedeset ili stotinu ljudi to reklo u jednom danu.
A nije sigurno ni Fati.
Skuham podnevsku kafu i sjednem da malo predahnem. Mada, nedjelja je samo na kalendaru. Na portalu se radi i vikendom, praznikom, kad pada kiša i kad sunce grije. Vijesti ne pitaju je li čovjek odmorio. One samo dolaze, a neko ih mora napisati.
Danas je u Tuzli maraton. Više od hiljadu trkača iz sedamnaest zemalja učestvuje u desetom izdanju ove sportske manifestacije. Grad je dobar dio dana blokiran, pa se društvene mreže pune komentarima nezadovoljnih građana.
Jedni kažu da ljudi hodaju magistralom, drugi da trče trotoarima, treći da se ne može normalno proći gradom. Svako ima svoju verziju, svoje nezadovoljstvo i svoj razlog da bude ljut.
Ljudi bi maraton, ali da se trči negdje po Majevici, preko njiva i livada, daleko od njihovih svakodnevnih ruta. Da se nešto dešava, ali da ih ne ometa. Da grad bude živ, ali da saobraćaj teče kao da se ništa ne događa.
Mi bismo, izgleda, sve. Samo da se ništa ne promijeni u našoj svakodnevici.
Glavna tema dana su i izbori u Srbiji. Velika izlaznost, neizvjesnost i pitanje koje se ponavlja, hoće li Vučić pasti? Teško je reći. Politika je puna iznenađenja, a vlasti se rijetko odriču vlasti bez borbe.
Ipak, čini se da je sve bliže trenutak kada će i tamošnje političke prilike morati ponuditi neke nove odgovore. Hoće li se to preliti i na nas? Ne vjerujem. Kod nas se političke promjene najčešće najavljuju glasno, a dočekuju tiho. Promijene se imena, poneka funkcija, možda i raspored stolica, ali običan čovjek uglavnom nastavi čekati svoju pravdu, svoju platu i svoju bolju budućnost.
Poslijepodne idem neni na kafu. Prije toga svratim na pumpu da joj kupim neki slatkiš. Rade Mirza, Fahro i Mali. Nedjeljom je tamo uvijek gužva. Bingo ne radi, pa narod kupuje na pumpama sve što mu zatreba. Od hljeba do slatkiša, od mlijeka do sitnica koje su se mogle kupiti i jučer, ali eto, baš danas su neophodne.
Čim sam došao kod nene, odmah počinje, ma nisi trebao ništa kupovati.
Ma znam, ali eto.
Onda slijedi novo pitanje.
Znaš li ti sat pomjeriti?
Znam, kažem.
De mi namjesti kako treba.
Namjestim sat. Sinoć je počelo zimsko računanje vremena, pa smo kazaljke vratili jedan sat unazad. Neni je to, izgleda, ozbiljniji poduhvat nego meni pola dana posla.
Gleda ona u sat, pa će, Boga mi, ti napravi. Ti znaš svašta.
Ma, neno, samo okreneš sa pola šest na pola pet.
Ma ne znam ja to.
Gleda ponovo u sat. Zadovoljna.
Vidi što je sad lijepo!
I eto. Čovjeku nekad treba vrlo malo da mu dan bude ljepši. Nekom novi punjač, nekom ispravno podešen sat, a nekom samo da mu neko dođe na kafu i malo posjedi.
Popijemo kafu pa svako sebi. Nena ostaje da gleda u sat, a ja krenem kući.
Dok se vraćam, razmišljam kako nam se život sveo na neke sitne popravke. Nekome popravljamo telefon, nekome sat, nekome raspoloženje. Pokušavamo riješiti tuđe probleme, dok svoje guramo pod tepih, nadajući se da ćemo ih nekad stići.
A neke stvari ne možemo popraviti. Ne možemo vratiti komšiji dvadeset godina čekanja na njegovu ušteđevinu. Ne možemo ljudima vratiti vrijeme koje su proveli sami. Ne možemo jednim razgovorom nadoknaditi sve ono što se godinama nije reklo.
Možemo samo doći, saslušati, skuhati kafu i biti tu.
Već je pola sedam. Sjedam da napišem ove crtice koje čitate. Nedjelja se polako završava, a meni se čini da sam cijeli dan nešto radio, a ništa posebno završio. Metlice su postavljene, punjač radi, neni sat pokazuje pravo vrijeme, a vijesti su i dalje pune istih starih briga.
Nekakav naporan dan, više za psihu nego za ruke. Onaj u kojem se nakupi sitnica, razgovora, tuđih muka i vlastitih misli. Ništa se dramatično nije dogodilo, a čovjek bi navečer najradije ugasio i telefon i televizor i sve ono što ga podsjeća da sutra opet počinje ispočetka.
Ali takav je život. Malo posla, malo politike, malo smijeha, malo sjete. Poneki punjač koji proradi i sat koji se vrati unazad.
Samo mi ljudi nikako da vratimo vrijeme tamo gdje bismo željeli.
Sutra ćemo sve iznova. Skuhat ćemo kafu, otvoriti vijesti i krenuti dalje.
Pa dokle stignemo.
(V.M.)