Foto: Balans
Subota je, 24. oktobar. Ustajem u sedam. Vani oblačno, tmurno, nekako se ni prirodi ne ustaje. Takav dan. Skuham kafu i vrtim vijesti po telefonu. Bez kafe se ne može, a ni bez telefona čovjek više rijetko zna kud bi sa sobom. Prava opsesija. Prvo kafa, pa vijesti, pa još malo vijesti. Kao da će se nešto promijeniti ako ih provjerim peti put. Neće, ali eto, navika je čudo.
Oko osam na posao.
Jutros na Husinu autobus sletio s ceste, jedanaest putnika povrijeđeno. Autobus završio u nekakvom granju. Sreća u nesreći da su svi preživjeli. Moglo je biti mnogo gore.
Maja prozvala portparole Uprave policije i UKC-a Tuzla da su pali na ispitu. Jedna se uvrijedila, druga odmah ponudila adresu na koju se može poslati prijava nezadovoljstva njenim radom. Samo nadobudno i bahato. Sve uredno, po proceduri. Samo je zaboravila napomenuti da je direktor policije, kojem bi je trebalo kobajagi prijaviti, isti kao i ona. A ne bi joj naškodio i da je smijeni, naprotiv.
A kako i sama reče, učiti, učiti i učiti.
Neuzubila.
Oko deset s Dinom na kafu, pa na snimanje. Radimo neki dokumentarac. Usput pokupimo kolegu. Zvat ćemo ga Čupo. Pun priče, ali ono što je najbolje, svaka mu je na mjestu. Nema kod njega da priča samo da bi se čulo kako priča. Kad nešto kaže, ima tu šta i da se čuje.
Snimimo prvi dio, pa pravac kod Čupine matere.
A tamo, brate mili, doček!
Na stolu sudžuka i sir. Odmah ide i kafa. De uzmite jabuku, pa iznese i kolače. Čovjek dođe nešto snimiti, a dobije tretman kao da je stigao s puta iz Amerike. Sve domaće, sve od srca. Kakva žena!
U takvim kućama čovjek se osjeća kao da je oduvijek tu pripadao.
Završimo snimanje i nazad u Tuzlu. Odem na doručak, pa na kafu. Ćevapi dobri, mada su znali biti i bolji. Nije ni njima svaki dan isti. Valjda i ćevapi imaju svoje loše jutro.
Kafa kod Gorana, ipak, najbolja u Tuzli. Tu nema rasprave. Svako ima nešto svoje, a ja svoju dozu kofeina. Prelomim koju, pa Durma sebi, ja sebi. Subota je, radi se, ali se mora i živjeti. Ne može čovjek samo juriti za poslom, valja negdje između svega toga uhvatiti i malo života.
Alma šalje slike iz Beograda. Lijep je Beograd, pun ljudi, živ, velik. Baš velegrad. Gledaš te slike pa ti bude drago što je neko negdje, što nešto vidi, što mu dan prolazi na nekom drugom mjestu. A opet, svako ima svoj grad, svoje ljude i svoje male navike kojima se vraća.
Vakat kući. Svratim meni na kafu.
Nena čeka. Donio joj kroasan.
Dobro je ovo. Pita, pošto je?
Rekoh, vjeruj, ne znam. Nisam gledao.
Gleda me kao da sam upravo priznao da sam kupio auto, a nisam provjerio rade li i imaju li točkove.
Kako ćeš nešto kupiti, a da ne vidiš pošto je?
Ja ti nikad nisam tako. Prvo vidim koliko košta, pa onda kupim ako mi odgovara.
Dobro. Možda je dvije marke.
Šuti.
Nije joj jasno. Nije ni meni, pravo da kažem, kako sam uspio kupiti nešto, a da ne znam cijenu. Ali eto, desi se čovjeku. Cijeli dan provjerava vijesti, prati događaje, snima, razgovara, analizira, a na kraju ga nena uhvati na kroasanu.
Popijemo kafu, ja kući, nena ostade.
Krenem prema kući, kad zvoni telefon. Meho Terza.
Kako si, druže?
Dobro, Meho, šta ima?
Možeš li doći narednih dana u Gornju Tuzlu da snimiš kako smo dobili vodu? Ja sam to ganjao za naš sokak, Zijo nam dao pare i sad imamo vodu. A jedan političar na televiziji izjavio kako je on zaslužan za vodu ovdje. Da snimimo mene, da to, kako se kaže?
Da demantujemo njega?
E, to!
Dogovorimo se da ću doći.
I hoću. Nije stvar samo u vodi, iako je voda ljudima najvažnija kad je nemaju. Stvar je u tome ko je nešto uradio, ko je za to zaslužan i ko će na kraju izaći pred kamere da pokupi poene. Kod nas se, izgleda, i voda mora politički razjasniti. Čovjek se godinama bori da mu voda dođe do kuće, a kad konačno poteče, pojavi se neko da objasni kako je baš on odvrnuo slavinu.
Ali dobro. Snimit ćemo. Da se zna.
Poslije se čujem s dvije drugarice koje su mi posebno drage. Volim takve ljude. Pozitivne, vedre, one s kojima razgovor ne dođe kao još jedna obaveza nego kao mali predah od svega. Ne moraš s njima imati neku veliku temu, ne moraš riješiti nijedan svjetski problem. Dovoljno je da se čujete, razmijenite koju riječ i da ti dan nekako bude lakši.
Dogovorimo i kafe. To ćemo, svakako, ispoštovati. Štaviše, za to se ne treba dva puta dogovarati. Kafa je kod nas ozbiljna institucija. Nekad se ljudi ne vide mjesecima, ali kad se dogovore za kafu, onda je to već plan. Ako se još i ostvari, eto razloga za zadovoljstvo.
I tako prođe subota. Od jutarnje kafe i tmurnog neba, preko autobusa na Husinu, snimanja, Čupine matere, sudžuke, sira i kolača, do nene koja ne može shvatiti kako se kupuje kroasan bez provjere cijene. Pa Meho, voda, politika i obećane kafe s dragim ljudima.
Pun dan. Posla, razgovora, susreta i onih sitnih stvari koje čovjeku ostanu u glavi mnogo duže nego što je očekivao.
Možda se život i ne sastoji od nekih velikih događaja. Možda ga najviše čine upravo ovakve subote. Malo posla, malo nerviranja, malo smijeha, nečija majka koja te dočeka kao svoga, nena koja te propita za dvije marke i prijatelji s kojima se dogovoriš da ćeš se vidjeti.
I onda navečer shvatiš da si cijeli dan bio među ljudima. Da si se umorio, ali nisi ostao sam. A to, kad malo bolje razmisliš, nije mala stvar.
Sutra je novi dan. Nedjelja, a i sat se pomjera unazad. Spavat ćemo sat duže.
Eto barem jedne dobre vijesti koju sutra ujutro ne moram provjeravati na telefonu.
Iako, poznajući sebe, prvo ću skuhati kafu, pa uzeti telefon.
Neke se opsesije ne liječe. Samo im se doda još jedna kafa.
(V.M.)