Foto: Balans
Utorak je, 27. oktobar. Ustajem u sedam. Kafa. Oko osam krećem na posao. Sve po redu, bez iznenađenja. Jutarnje vijesti, pregled šta se dešava u svijetu koji svakog dana pronađe način da nas iznenadi, uglavnom nečim što nije trebalo da se desi.
Sinoć je rulja upala u Televiziju Informer. Ne podržavam nikako rad Informera, ali još manje podržavam nasilje nad ljudima koji rade na toj televiziji. Ne može se tako upadati u medij, kakav god on bio. Ako ti se ne sviđa šta neko govori, ne moraš ga gledati. Ima daljinski, ima dugme. Ima i drugih načina da se nekome odgovori, a da mu se ne ulazi u radni prostor i ne ugrožava sigurnost.
Sloboda medija valjda vrijedi i onda kada nam se ne sviđa ono što mediji rade. U suprotnom, to i nije neka sloboda.
Oko pola deset s Daliborkom krećem na snimanje. Festival omladinskog filma, mislim da se tako zove manifestacija. Lijepa priča. Učenici osnovnih i srednjih škola, kao i akademija, snimili filmove pa ih prikazuju u Tuzli. Mladi stvaraju, snimaju, pričaju svoje priče. A mi stariji došli da to zabilježimo, valjda da se poslije ne bismo žalili kako nam omladina ništa ne radi.
Ćuda dijeli nagrade za filmove na temu porodice. Medresa, Elektrotehnička škola, izlaze po dvoje učenika. Umjetnička škola Tuzla izlazi ih deset. Ili su najbrojniji ili su se najbolje organizovali. U svakom slučaju, na pozornici ih puna scena.
Ćuda zna ovaj posao. Izjavu daje u glavu, bez puno okolišanja, mada je prehlađen i kašlje. Bori se čovjek. Ni prehlada nije razlog da se odustaje.
Tu su i kolege. Ima nas. Do mene Neimarlija i Pupa. Pupa nabildao tijelo, mašina. Kad ga čovjek pogleda, očekuje da će svakog časa nekoga pitati koliko diže iz benča. Neimarlija, s druge strane, nabildao stomak pečenjem i pitama. Svako ima svoj program treninga i svoje rezultate. Važno je da se radi na sebi.
Tu je i Mirzet. Kaže da nam treba više ovakvih festivala. Zna on tako. O njemu bi trebalo snimiti film. Bez ikakvih dorada scenariste.
Snimimo šta treba pa nazad.
Na poslu Alma slavi rođendan. Četrdeseti, kako vidim na torti. Alma voli proslave i slavlja. Ako se negdje treba nešto organizovati, zna se ko će. Rođendani, veselja, okupljanja, sve je to njen teren. Neki ljudi jednostavno imaju tu energiju da okupe svijet. Treba biti k’o Alma. Život bi nam svima bio malo veseliji.
Rođendan slavi i Federalna televizija. Dvadeset pet godina. Kroz ovu televiziju prošle su generacije novinara, a neki su ostavili trag koji se ne briše. Nikolina Veljović, za mene prvo lice ove televizije, miljenica kamere i najljepša voditeljica u BiH. Salih Brkić, novinar koji je ostavio neizbrisiv trag. Omer Hasanović, čovjek s najvećim mudima na televiziji. Da izvinete. Moj drug Dino, jedan od rijetkih dopisnika koji je vodio Dnevnik u pola osam. Avdo Avdić, koji se nikada nije plašio ući u halabuku, čak ni onda kada bi drugi radije zaobišli temu. I sadašnji direktor, koji je i sam nekada bio novinar, hrabar i neustrašiv. Svako od njih na svoj način dio je priče o Federalnoj televiziji i njenom prvih dvadeset pet godina.
Nakon toga malo pisanja. Vlada danas zasjeda i usvaja izvještaj o poslovanju Aerodroma Tuzla za prošlu godinu. A ove godine rezultati još bolji nego lani. Dobro je kad se ima šta napisati, a da vijest nije o nekom problemu, dugovanju ili neispunjenom obećanju. Putnici se vraćaju, avioni lete, a mi imamo razlog da napišemo nešto što ne počinje riječima zbog teške situacije.
Oko pola četiri idem na kafu s Dinom. Vani hladno, pa sjedamo u kafić u kojem je pušenje dozvoljeno. Tu su i nargile, pa osjećaj nije baš kao kad se kafa pije u Friendsu. Nekako drugačije. Ali dolazi zima, a s njom i sezona snalaženja. Ljetne navike polako ostaju iza nas, bašte se prazne, a čovjek bira mjesto gdje mu je koliko-toliko ugodno.
Popijemo kafu, dogovorimo sutrašnje snimanje i svako svojim putem. Vakat je kući.
Usput svratim do pumpe, pa kod nene.
Nije dobro nešto ni danas. Sutra će doktoru. Ništa ozbiljno, ali njoj jest. Pričamo malo, a onda ona kaže, de da ti kažem gdje su mi pare, ako ne dođem kući. Možda me ostave u bolnici.
Kažem joj da neće i da mi ne govori ništa.
Ali riječi ostanu. Ne možeš ih samo tako izbaciti iz glave. Nešto me steglo u grlu. Nije svejedno kad gledaš nekoga dragog kako kopni, kako dan po dan postaje slabiji, a ti stojiš tu i ne možeš uraditi ništa osim da ga pitaš kako je. I da se nadaš da će sutra biti bolje.
Jebeš i život, mislim na glas.
Popijemo kafu. Kažem joj da drži telefon kod sebe, da ću nazvati kasnije da vidim kako je.
Hoću, kaže.
Odem kući. Večer dođe, a s njom i onaj osjećaj da moraš provjeriti je li sve u redu. U pola osam nazovem.
Dobro veče.
Dobro veče.
Kako ste, gospođo?
Bolesna sam! Ko to mene zove?
Doktor, kažem.
Sutra ću ja, doktore, tebi.
Dobro, gospođo, vidimo se.
Vidimo se, fala ti.
Prekinem vezu pa nazovem ponovo. Sad se predstavim, pitam kako je.
Kaže da ju je upravo zvao doktor i rekao joj da dođe sutra.
Dobro, neno. Laku noć.
Laku noć.
I tako. Dva poziva, dva razgovora i dvije različite večeri u istoj večeri. Jednom sam doktor, drugi put sam ja. A nena je nena, sa svim svojim brigama, zaboravnostima i onim nečim što je čini baš njom.
Sutra će doktoru. To je važno. Voli ona povremeno vidjeti doktora, odmah bude bolje. Godine su učinile svoje. Osamdeset šest ljeta je dosta, ali uvijek nedovoljno.
Dan je počeo kafom, nastavio se filmovima, nagradama, kolegama, rođendanom i vijestima. Sasvim običan utorak. A onda te jedna rečenica, izgovorena uz šoljicu kafe, podsjeti da ništa nije baš toliko obično.
Dok smo mlađi, mislimo da će dragi ljudi uvijek biti tu. Da će biti vremena za još jednu kafu, još jedan razgovor, još jedno vidimo se sutra. Onda dođu godine kada to sutra više ne podrazumijevaš. Počneš ga željeti malo više nego ranije.
Eto.
Sutra je novi dan.
(V.M.)