Foto: SUD BiH
Ima nešto neobično u priči o Mevlidu Jašareviću. Ne u onome što je uradio 28. oktobra 2011. godine, kada je automatskom puškom pucao na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu. Za taj čin je osuđen, a posljedice njegovog napada nisu bile ni bezazlene ni male. Ranjeni policajac, prestravljeni ljudi, pucnji pred diplomatskim predstavništvom jedne od najmoćnijih država svijeta. Za to se odgovara.
Sjećam se tog dana kao da je bilo jučer. Sjećam se straha i histerije među ljudima, gungule koju su napravili mediji, policijske akcije i svega što se događalo tog dana u Sarajevu. Takvi događaji urežu se u pamćenje, pa ni petnaest godina kasnije slike ne blijede. Čovjek bi rekao da je bilo jučer, a prošlo je tačno petnaest godina.
Neobično je ono što se događa petnaest godina kasnije.
Jašarević je osuđen na 15 godina zatvora. I, za razliku od brojnih slučajeva u kojima se zatvorske kazne skraćuju, u kojima se traže pogodnosti i različiti načini da se iza rešetaka provede što manje vremena, on je svoju kaznu odslužio do posljednjeg dana. Petnaest godina. Nije izašao ranije. Nije mu kazna istekla na papiru, a da je ostatak vremena proveo na slobodi.
Danas, u utorak, 27. oktobra, trebao je izaći iz zatvora. Umjesto slobode, dočekao ga je novi pritvor. Sjedinjene Američke Države traže njegovo izručenje kako bi mu se sudilo po optužnici koja je protiv njega podignuta još 2012. godine. Sud Bosne i Hercegovine odredio mu je privremeni pritvor do 18 dana, dok se postupak izručenja nastavlja.
I tu počinje pitanje koje se ne može odbaciti samo zato što je Jašarević počinio teško krivično djelo.
Može li se čovjeku koji je odslužio kaznu do posljednjeg dana odmah otvoriti novo poglavlje zatvora? Može, ako za to postoji zakonski osnov. Ali je li to pravedno? To je već pitanje na koje odgovor nije tako jednostavan.
Da se razumijemo, ne pada mi na pamet opravdavati teroristički napad. Pucati na ambasadu, ugroziti živote ljudi i teško raniti policajca nije nikakva borba za ideale, nego krivično djelo za koje se mora odgovarati. Jašarević je za to osuđen i kaznu je izdržao.
Ali šta znači izdržati kaznu ako se na dan očekivanog izlaska pred čovjekom otvore nova vrata zatvora?
Američke vlasti imaju pravo tražiti da se pred njihovim pravosuđem razmotri optužnica za djela za koja smatraju da im Jašarević treba odgovarati. To ne znači da je zahtjev automatski nezakonit, kao što ni činjenica da je već osuđen u Bosni i Hercegovini sama po sebi ne daje odgovor na sva pitanja međunarodnog prava. Američki postupak odnosi se na optužbe za pokušaj ubistva američkih službenika i druga djela. O tome šta je pravno dopušteno odlučuju nadležni organi.
Ipak, ostaje nelagoda zbog trenutka u kojem se sve događa. Petnaest godina čovjek je iza rešetaka, a onda, kada je kazna završena, počinje nova neizvjesnost. Je li to nastavak odgovornosti za počinjeno djelo ili se stvara osjećaj da kazni nikada nema kraja?
Možda je baš zato važno pogledati kako su kazne izgledale u nekim drugim slučajevima.
Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica Republike Srpske, pred Haškim tribunalom priznala je krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti. Tribunal joj je 2003. godine izrekao kaznu od 11 godina zatvora. U presudi su kao olakšavajuće okolnosti uzeti njeno priznanje krivice, predaja i drugi faktori. Na slobodu je puštena 2009. godine, nakon što je odslužila približno dvije trećine kazne. Tribunal je odobrio prijevremeno puštanje na slobodu.
Jedanaest godina za zločin protiv čovječnosti. Sloboda prije isteka izrečene kazne.
S druge strane, Jašarević je za teroristički napad dobio 15 godina i odslužio ih do kraja. A kada je došao dan da izađe, umjesto da počne novi život, ponovo se našao u pritvoru.
Naravno, nisu to isti predmeti, nisu ista krivična djela, niti su presude donesene po istim pravnim osnovama. Ne može se suditi o pravdi samo poređenjem broja godina. Ali građani imaju pravo postaviti pitanje zbog čega se u jednom slučaju kazna završava prije isteka, a u drugom se, odmah po njenom isteku, otvara mogućnost novog zatvaranja.
I Plavšić je samo jedan primjer. Brojni osuđeni za ratne zločine pred Haškim tribunalom kazne su služili u različitim državama, uz različita pravila o uračunavanju vremena provedenog u pritvoru i prijevremenom puštanju na slobodu. Neki su osuđeni na višegodišnje, pa i višedecenijske kazne. Neki su, poput Plavšić, pušteni prije isteka izrečene kazne. Iza tih brojeva ostaju ubijeni, protjerani, silovani i porodice koje nikakva presuda ne može vratiti u život kakav su imale prije zločina.
Zato ovdje nije riječ o tome da Jašarevića treba žaliti, a zaboraviti njegove žrtve. Niti o tome da se terorizam i ratni zločini trebaju stavljati u isti koš. Riječ je o principu koji bi morao vrijediti za svakoga, kazna se izriče u skladu sa zakonom, izdržava se pod propisanim uslovima, a nakon njenog završetka država mora imati jasno obrazloženje za svako novo ograničenje slobode.
Ako postoji zakonit osnov za izručenje, neka se provede postupak. Ako postoje prepreke, neka se poštuju. Ali niko ne bi smio biti izložen proizvoljnom kažnjavanju, bez obzira na to ko je, šta je uradio i koliko je njegovo djelo teško.
Jer pravna država ne pokazuje svoju snagu samo onda kada nekoga zatvori. Pokazuje je i onda kada poštuje granice vlastitih ovlaštenja.
Možda će Jašarević na kraju biti izručen Sjedinjenim Američkim Državama. Možda neće. O tome tek treba biti donesena odluka. Privremeni pritvor nije odluka o izručenju, kao što ni američka optužnica nije presuda.
Ali ostaje slika čovjeka koji je petnaest godina proveo iza rešetaka, dočekao posljednji dan kazne i pomislio da je napokon slobodan. A onda su mu rekli da još nije.
I zato pitanje nije je li Mevlid Jašarević zaslužio kaznu za ono što je uradio. Sud je o tome već odlučio. Pitanje je možemo li prihvatiti da se, nakon što je kazna odslužena do posljednjeg dana, novo lišavanje slobode smatra nečim što ne zaslužuje barem ozbiljnu raspravu.
Pravda ne bi smjela biti ni osveta ni beskonačno kažnjavanje. Ako kazna ima kraj, onda taj kraj mora nešto značiti.
(V.M.)