Foto: Balans
Subota je. Prvi dan augusta.
Budim se oko sedam. Već je vruće. Sunce prži kao da se s nekim svađa pa odlučilo da kazni sve redom. Nema privilegovanih. Nahranim mačka, pristavim kafu i počinje onaj najljepši dio dana, nekoliko minuta u kojima čovjek još uvijek vjeruje da ga niko neće zvati.
Uz prvu jutarnju kafu listam snimke sinoćnjeg koncerta Dine Merlina u Sarajevu. More ljudi. Hiljade telefona u zraku. Gužva kakvu mlađi zovu atmosferom, a mi malo stariji logističkim problemom. Vjerovatno sam ostario, ali danas ne postoji pjevač koji bi me natjerao da dobrovoljno odem u onakav haos. Poznavajući svoju sreću, bio bih među onima što su ostali ispred kapije i koncert slušali preko ograde.
Na televiziji ide dokumentarac o tome kako se pravi mlin za so i biber. Ili je za biber i so. Nisam siguran. Toliko sam ga pratio da ni danas ne znam o čemu je bio. Ali televizor mora raditi. Nije važno šta prikazuje. Nekako mi kuća bez tog zvuka djeluje prazno.
Valja na posao.
Zove Avdo. Laptop popravljen. Nudim kafu. Kaže neće, navikao ujutro na tursku. Svako ima svoje male rituale. Popričamo malo, svako ode svojim poslom i dan krene onim subotnjim tempom, polako, bez velike nervoze.
Ni vijesti nisu nešto raspoložene da se dešavaju.
Subotom je kod nas gotovo svetinja otići na ćevape kod Zlaje. Danas nismo. Prevruće je čak i za ćevape, a to je ozbiljan meteorološki podatak. Ipak, pišemo priču baš o njemu. Momci iz Travnika snimili prilog za YouTube, oduševljeni načinom na koji Zlaja pravi ćevape s mesnim poljevom. Lijepo je kada neko sa strane prepozna ono što nama postane sasvim obično.
Objavimo i priču o tome kako Smajo Mandžić traži da se u Tuzlanskom kantonu počnu graditi ceste, a ne samo crtati po projektima, skicama i 3D animacijama. Rekao bih, sasvim normalan zahtjev. Ali onda otvoriš Facebook.
Ko je on?
Je li stručnjak?
Tvoji su na vlasti dvadeset godina.
I tako unedogled.
Odavno mislim da najveća prijetnja mentalnom zdravlju nisu ni inflacija, ni vrućine, ni računi. To su komentari ispod objava. Ljudi koji u dvije rečenice uspiju posvađati i one koji se nikad nisu upoznali. Ponekad se pitam koliko bi nam svima bilo lakše kada bi Facebook imao dugme, Ugasi komentare zbog vlastitog mira.
A onda jedna sasvim druga priča.
Gradačac ove godine pokušava spojiti Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju kroz nešto što zvuči jednostavno, a zapravo je velika ideja, Put šljive. Ruta koja bi povezala voćare, proizvođače, turizam, gastronomiju i tradiciju. Lijepa priča. U vremenu kada se ljudi najlakše povežu oko svađe, lijepo je pročitati da se neko pokušava povezati oko šljive.
Poslije posla svratim do Binga.
Gužva.
Gledam parking. Pola domaće tablice, pola strane. Dijaspora stigla kući. Nekako mi uvijek bude drago kada ih vidim. A opet pomislim, kada bi se svi naši ljudi jednog dana zaista vratili, Bosna i Hercegovina vjerovatno ne bi imala dovoljno puteva, bolnica, parking mjesta ni šaltera da ih primi. Toliko nas je otišlo da se tek ljeti vidi koliko nas zapravo nedostaje.
Vratim se kući i shvatim da je odvod tuš-kabine odlučio da ode na godišnji odmor.
Zovem vodoinstalatera.
Kaže, gdje ću, po ovoj vrućini. Ostavi za ponedjeljak.
Lijepo zvuči. Samo što se čovjek mora okupati i prije ponedjeljka.
Uzmem alat. Rastavim. Spojim. Očistim. Malo silikona. Malo psovanja, malo nervoze. Zatvorim.
Radi.
Eto. Ako kome zatreba popravka odvoda ili poneke sanitarije, zna gdje me može naći. Ne garantujem da znam, ali garantujem da ću pokušati. Nekad je i to dovoljno.
Dan je prošao.
Sutra je nedjelja.
Najavljuju još jedan paklen dan. Nadam se samo da će odvod izdržati. Nekako mi se čini da je danas bio najpametniji dio kuće. Pokvario se, odmorio i proradio. Ljudi to, nažalost, sebi rijetko mogu priuštiti.
Ali dobro.
Subota je završila. Ostala je iza mene sa jednom kafom, nekoliko priča, previše facebook komentara, jednom lijepom idejom o Putu šljive i jednim uspješno spašenim odvodom.
Nije malo.
Nekad su upravo takvi, sasvim obični dani, oni kojih se čovjek najduže sjeća.
(V.M.)