Te davne 1982.godine oko 40 đaka je maturiralo u Rudarskoj školi u Tuzli te dobilo zvanje rudarskih tehničara. Porodica, posao, obaveze, rat i drugi razlozi su ih odnijeli na sve strane svijeta. Međutim, ta generacija nije dozvolila da ih udaljenost razdvoji i da izgube kontakt.
Nekadašnje školske drugarica, a danas vrsne prijateljice, u kontaktu su decenijama. Povezanost je olakšana društvenim mrežama pa imaju grupu gdje se redovno dopisuju i ugovaraju zajedničke aktivnosti. Grupa njih je, simbolično uz privatnu zabavu, obilježila četiri decenije od maturiranja.
“Ja mislim da to nigdje nema tako. Svako se divi kada ispričamo kako smo u kontaktu još uvijek. Sastajemo se, viđamo. Idemo u pivnicu, ovisno koja je kada tu jer su neke van BiH. I malo smo se organizovale da obilježimo 40 godina otkako smo završile školu” -priča nam Snježana Ilić koja je došla iz Švicarske.
Ovaj jubilej nije propustila ni Rasema Paočić koja već gotovo 40 godina živi u Jordanu.
“Dopisujemo se redovno. Kada dođem preko ljeta, sastajemo se obavezno. Ovih dana se viđamo. I kada razmislimo, 40 godina je brzo prošlo”- kroz smjeh kaže Rasema. Prisjeća se školskih dana i kaže da su bili lijepi.
“Školski dani su bili prelijepi. Sjećam se nekih stvari. Pričale smo kakvi su profesori bili, kako su se ponašali. Bili su dobri i sretni. Pamtim dobro te dane i bilo je lijepo”- kaže ona. Ta njena rečenica izaziva smijeh Mire Divković.
“Toliko smo bili dobri da je razredni izveo jednu generaciju, odnosno, nas i rekao da neće nikada više biti nikome razredni. Bila su i dva muškarca na početku sa nama ali ubrzo su se prebacili u drugo odjeljenje”- smijući se priča Mira i dodaje da je razredniku bilo teško sa njima izaći na kraj s obzirom da su sve žene bile u razredu. A bilo je i bježanja sa časova.
“Ma, super je bilo ali malo smo bježali iz škole. Malo išli na Banju. One koje nisu htjeli bježati, htjeli smo ih tući. Mi se dogovorimo da sve bježimo, a dvije neće”- prisjeća se Mira. Prekoputa nje sjedi Nimeta Palavrić Kuranović iz Gornje Tuzle i potvrđuje priču da je ona bila jedna od dvije savjesne učenice.
” Nisam nikada bježala sa časa. Uvijek sam gledala da budem tu. One su bježale. Sada mi je žao što i ja nisam bježala. Nikada nisam išla u kino ili u disko. Sve zbog nekog karaktera što su mi roditelji usadili u mene. Sada hoću sve. Da ima disko kakav, sad bih išla. Sada tek kažem da su školski dani najljepši” – ističe Nimeta i dodaje da je, družeći se sa školskim drugaricama i proslavljajući 40 godina mature, zaboravila na sve jer su se vratile u mladost, bezbrižne i sretne dane. Ovakvi susreti ne mogu proći bez pomena profesora. I onih dobrih i onih koje učenici ne pamte tako. Posebno Snježana pamti profesoricu Ljubicu koja je predavala geografiju i njoj, kao tinejdžerki, nije dozvoljavala šminkanje, lakiranje noktiju i nošenje štikle u školu.
” Pamtimo profesore Hajrudina, Emiliju, Ćazima, Ljubicu, anegdote. Pamtimo i koji je profesor bio ljut prema nama i koji je dobar. Pamtim i koja me profesorica nije baš voljela. Ljubicu nikada neću zaboraviti. Morala sam zbog nje od drugarice Ruže Spasojević uzimati ravne cipele i skidati moje štikle, skidati lak sa noktiju i to sa čakijom.Ta me profesorica oborila na popravni”- Snježanina su sjećanja.
Nažalost, samo dvije učenice iz cijele generacije su se zaposlile u struci, dok su ostale svoju budućnost pronašle u nekim drugim profesijama, a ima i onih koje su od završetka škole, nezaposlene.
” Dvije iz naše generacije su i umrle, nažalost. Mi, koje smo žive, nadam se još dugo, nastavit ćemo se viđati i družiti, onoliko koliko nas se uspije sakupiti. Svaki naš susret, donese nam radost, veselje, smijeh, pjesmu. Ono što nam je još od života ostalo” – zaključuje Kata Tadić koja je ovaj put bila domaćica slavlja.
A da od života zaista ostane uvijek puno, pokazuju ove vesele žene koje se i nakon toliko godina, druže, smiju, vraćaju u školske dane i raduju svakom novom susretu punom emocija, doživljaja i sumiranja lijepih uspomena.
( Nataša Tadić)